Republika Srpska je Dodikov „La Catedral“ u koji policijske agencije BiH, konkretno SIPA, imaju pristup isključivo kada treba hapsiti neke druge osumnjičene osobe, ali ne i Dodika, Viškovića i Stevandića.
Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, „bjegunac“ od bh. pravosuđa za kojim je raspisana centralna potjernica (kako to samo ozbiljno zvuči!), današnji dan proveo je u posjeti svojim političkim saveznicima u Izraelu solidarišući se sa tamošnjim vlastima u njihovoj borbi protiv zločinačkog Hamasa. Samo dan ranije, Dodik je boravio u redovnoj posjeti Srbiji, gdje je prisustvovao obilježavanju 26. godišnjice NATO bombardiranja SR Jugoslavije. Niko ne zna kako je, uprkos potjernici koja je izdata za njim, uspio preći državnu granicu. Iz Granične policije Bosne i Hercegovine kojom rukovodi HDZ-ov kadar, direktor Mirko Kuprešaković, jučer su rutinski javnosti saopćili kako se “poduzimaju sve mjere i radnje na utvrđivanju okolnosti i načina na koji je predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik prešao granicu između BiH i Republike Srbije”.
–U vezi navedenog događaja, Granična policija BiH obavijestit će Tužilaštvo BiH te sarađivati sa svim agencijama za provođenje zakona – navode u šturom saopćenju iz GP BiH.
NEMOĆNI TUŽIOCI I PRIVATNA VOJSKA
Ako izuzmemo manji incident sa navodnim projektilom iz Gaze koji se pojavio na vedrom izraelskom nebu baš u trenutku dok je Dodik davao izjavu režimskim novinarima ATV-a i RTRS-a, ništa u protekla dva dana nije zaprijetilo slobodi “bjegunca” Dodika i njegovim državničkim poslovima po bijelom svijetu. Tačnije, još od 14. marta, kada mu je Sud Bosne i Hercegovine odredio pritvor, Dodik nesmetano živi, radi, drži press konferencije i govore u Narodnoj skupštini Republike Srpske i nastavlja donositi zakone koji, jedan po jedan, entitet RS čine sve daljim od teritorijalne cjeline države BiH. Dok predsjednik RS-a obilazi Srbiju i Izrael, tim od čak devetoro državnih tužilaca koji provode istragu protiv njega, Nenada Stevandića i Radovana Viškovića zbog napada na ustavni poredak BiH, razbježao se kud koji-mili moji. Tužilac Dubravko Čampara tako je naprasno skinut sa slučaja i premješten u Odjel za ratne zločine (navodno je “zaboravio” na vrijeme izdati naredbu državnim policijskim agencijama za Dodikovo hapšenje), a njegov kolega, vođa tužilačkog tima Džermin Pašić je usred najvažnijeg slučaja u svojoj karijeri odlučio uzeti godišnji odmor. Priča se da se ni preostalih sedmero tužilaca koji rade na Dodikovom “slučaju” ne osjećaju baš najbolje, k’o da će ih virus neki oboriti, pa nije isključeno da će otvoriti bolovanje dok se malo ne oporave…
U svijetu nije nepoznat slučaj da pojedincu koji direktno udari na institucije države i uzdrma same temelje državnog poretka, ta ista država praktično ne može ništa. Pablo Emilio Escobar Gaviria, (1949-1993.), najpoznatiji svjetski narko-bos, vođa zloglasnog kolumbijskog Medellinskog kartela i najbogatiji kriminalac u povijesti, početkom 90-ih godina prošlog stoljeća predao se kolumbijskim vlastima i osuđen je na pet godina zatvora po nizu optužbi. Prije nego što je formalno odlučio kapitulirati pred vlastima, Escobar je uz pomoć svojih privatnih “vojnika” koji su mu bili slijepo odani pobio na desetine policajaca, sudaca, tužilaca i istaknutih političara koji su se drznuli i pomisliti kako bi ovog kriminalca trebalo zatvoriti, ili još bolje, izručiti ga Sjedinjenim Američkim Državama koje su godinama to tražile od kolumbijskih vlasti.
Escobar, međutim, nije bio samo “kralj kokaina”, kako su ga mediji nazivali. Na parlamentarnim izborima u Kolumbiji 1982. izabran je za zamjenskog člana Zastupničkog doma kao dio pokreta Liberalna alternativa. U siromašnim kvartovima u Kolumbiji pokrenuo je brojne društvene projekte poput izgradnje kuća i nogometnih igrališta, što mu je donijelo veliku popularnost među lokalnim stanovnicima. Njegov društveni uticaj, ali i činjenica da je imao armiju ljudi koji su za njega bez razmišljanja bili spremni dati svoje živote, omogućili su mu da 1991. postigne sporazum o neizručenju SAD-u sa kolumbijskim predsjednikom Cesarom Gavirijom, i to uz mogućnost da bude smješten u vlastitom, privatnom zatvoru koji je sam sagradio i nazvao „La Catedral“.
Bilo je to do tada nezabilježeno u istoriji – da najtraženiji svjetski kriminalac sam sebi napravi zatvor u kojem će boraviti pod vlastitim uvjetima. La Catedral je bio mjesto koje je više ličilo na hotel, nego na zatvor. Escobaru i njegovoj sviti kamionima je dostavljana najfinija hrana i šampanjac, na raskošnim zabavama u “zatvoru” posluživao se viski i kokain, prostitutke su redovno dolazile da razvesele “zatvorenike”, a Escobara je nekoliko dana u sedmici posjećivala porodica, prijatelji, poslovni partneri, pa čak i poznati profesionalni fudbaleri… Trgovina i transport droge u SAD kojim je suvereno vladao i dalje se nesmetano odvijala, a kolumbijske institucije su na sve to žmirile, sve dok njihov najpoznatiji “zatvorenik” u naletu bijesa nije hladnokrvno pobio nekoliko svojih ljudi u dvorištu La Catedrala, i to pred mnogobrojnim svjedocima…
KAPITULACIJA DRŽAVE PRED „ODBJEGLIM“ DODIKOM
Dok je Escobar mjesecima boravio u svom privatnom zatvoru, policajci nisu dolazili u La Catedral. Povremeno bi vojska dizala helikoptere koji su nadlijetali zatvor i osmatrali šta se dešava – baš kao što onaj britanski avion ovih dana izviđa situaciju iznad Dodikovih Laktaša i pravi „duhovite“ putanje na nebu…
U ovom trenutku Milorad Dodik nije nikakav “bjegunac”, bez obzira na to što mu mediji i političari iz Federacije konstantno lijepe taj pridjev i javnost pokušavaju uvjeriti kako će “institucije” reagovati, a država pobijediti i konačno smjestiti Dodika iza rešetaka – samo joj, eto, treba još malo vremena… Te institucije, od SIPA-e, preko Granične policije BiH, pa do državnog Tužilaštva, u posljednje dvije sedmice su sve odreda kapitulirale pred Miloradom Dodikom.
Republika Srpska je Dodikov „La Catedral“ u koji policijske agencije BiH, konkretno SIPA, imaju pristup isključivo kada treba hapsiti neke druge osumnjičene osobe, ali ne i Dodika, Viškovića i Stevandića. Kao što je to prije skoro četiri desetljeća napravio Pablo Escobar, i Dodik se okružio svojom privatnom „vojskom“ – specijalcima MUP-a RS naoružanim dugim cijevima koji ga prate u stopu i od kojih javno zaziru državne pravosudne i policijske agencije, ne želeći da rizikuju „incidente“. Jučerašnja akcija SIPA-e u Banjoj Luci u kojoj je uhapšen osumnjičeni za pranje novca, prva od 28. februara ove godine kada je direktor te agencije u ostavci Darko Ćulum naredio da se “privremeno obustave sve aktivnosti” na području RS-a, nije nikakva pobjeda državnih institucija, kako su to slavodobitno predstavili pojedini mediji. Naprotiv, to je samo još jedna potvrda kapitulacije države pred secesionistom Dodikom i dogovora (prećutnog?) da se “odbjegle” čelnike RS-a do daljnjeg neće dirati. Barem dok ne naprave nešto toliko ekstremno kao što je to svojevremeno uradio najpoznatiji kolumbijski narko-bos i političar Pablo Escobar.
(slobodna-bosna.ba)
