Foto: Flickr
Stajala sam pred ogledalom u kupaonici užurbano perući zube, a moja je 13-mjesečna kćer marljivo provjeravala u što da se popne. Moja izblijedjela i beživotna plava kosa izgledala je kao žica, a dok sam razmišljala kako da tu krpu dovedem u red u to malo vremena koje sam imala, shvatila sam da je četvrti dan kako sam ju oprala. Užas. S bebom koja ne želi spavati, cijelim danom kućnog školovanja i mnoštvom obaveza i poslova koje sam još trebala obaviti odlučila sam zavezati kosu u rep. Ponovno.
Na trenutak sam razmotrila da obučem nešto slatko, ali sam se predomislila kada sam vidjela moje dijete kako briše nos o rub moje pidžame. Obukla sam razvučene tajice i široku majicu kako bih prekrila svoj stomak. Još se nisam oporavila od tijela poslije poroda, a iskreno, znala sam da nikada ni neću. No to je u redu.
Kasnije tog dana sam na brzinu skupila cipelice i baletnu suknjicu za popodnevni sat plesa, te sam na brzinu stavila malo maskare da ne izgledam tako mrtvo kako sam se osjećala. Vidjela sam bore u kutovima mojih velikih i pospanih očiju te sam se nasmijala tome koliko su godine ostavile traga na mom licu bez obzira na skupe kreme koje sam na večer stavljala.
Na meni je bio teret mnogih obaveza i ako sam voljela svoj ludi, zaposleni i blagoslovljeni život, većinu sam se dana osjećala iscrpljenom. No ne samo to. Tog dana sam se posebno osjećala kao da gubim u životu. Ako sam nešto mogla zaboraviti kod kuće, zaboravila sam. Ako se nešto moglo pokidati, pokidalo se. Većina stvari koje sam taj dan željela obaviti bila je upropaštena. Nabacila sam par udobnih čizama koje manjak mode nadomještaju udobnošću. Da, znala sam da su užasne, ali nije me bilo briga. Možda me druge mame na satu plesa neće previše osuđivati. Pretpostavljam da sam se previše žurila da bi me bilo briga.
Foto: Faithit
Nakon toga sam otišla u banku, platila račune i odvela kćeri na balet koji je trajao sat vremena. Potom smo stali u restoranu mog supruga kako bi ga pozdravile prije nego se vratim kući da napravim večeru. Smijala sam se dok se on bavio našim kćerima obučenim u suknjice i resice, te sam stajala sa strane čudeći se ljepoti tih bića koja smo zajedno stvorili. Poljubio me je na brzinu dok smo se opraštali kako bismo nastavili svoj dan. S masnom kosom, uprljanim tajicama i tim groznim čizmama (ma koga ja zavaravam; bile su to više kućne cipele), krenula sam kući.
Pola sata kasnije su moja sretna stopala u kućnim papučama stajala ispred štednjaka dok sam kuhala večeru za svoju obitelj te sam začula zvuk nadolazeće poruke na mobitelu. Poruka je bila od mog supruga koji je trebao uskoro stići, no mislio je da ove hitne vijesti ne mogu pričekati:
Samo sam ti htio reći da si ti još uvijek najljepša osoba koju sam ikada vidio :*
U tom mi se trenutku cijeli dan preokrenuo. Nije da sam se osjećala neprivlačnom ili da sam trebala kompliment kako bi se bolje osjećala u svojoj koži. No ipak. Nešto je u njegovom savršeno tajmiranom komplimentu, usred ludog dana, zacijelilo moju dušu. Ponekad, zapravo, uvijek, malene stvari najviše znače. Jutarnji poljubac koji dulje traje nego inače, dirljiva poruka ostavljena pokraj aparata za kavu, moj nadraži slatkiš za desert ili poruka koja me još uvijek podsjeća da sam privlačna, sa ili bez onih kućnih cipela.
Stare cipele nisu bile važne, a nespretno nabačena odjeća nije imala nikakvih posljedica. Prljava kosa nije primijećena te sumnjam da je uopće i vidio cipele. Nekako je moj suprug uspio zanemariti godine i promjenu koju su one na meni učinile. On nije gledao na uređivanje za koje nisam imala vremena. Vidio je samo najbolje dijelove mene, a ti su dijelovi držali primat u njegovim očima. Mislio je da sam najljepša žena na svijetu, i zapravo, ja nisam mogla zamisliti privlačnijeg muškarca od njega. Pretpostavljam da upravo tako i treba biti.
Autorica: Brie Gowen; Prijevod: Ida U.; Izvor: Faithit.com
