Činjenica da u bosanskohercegovačkom entitetu RS postoje političke snage – mislim na opoziciju, na veterane iz ratova devedesetih – koje neće sa Dodikom. Umjesto podrške, poručuju mu da se protive njegovom avanturizmu i kockanju sa mirom u BiH.
Višednevna drama bjegunca od pravde, predsjednika bosanskohercegovačkog entiteta RS Milorada Dodika,imala je, voljom brižnog oca svih prognanih Srba, predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, srećan ishod. Za sad. Interpol je, naime, odbio zahtjev Suda države Bosne i Hercegovine da za Miloradom Dodikom raspiše crvenu potjernicu. Ko je sve u tom smislu intervenisao, već je objasnio sam Dodik čim se vratio u BiH. Međutim, da li je odgovor Interpola na zahtjev Suda BiH uobičajan postupak?
Razgovarala Tamara Nikčević
„Nije uobičajeno, ali je očito moguće”, kaže za Slobodnu Bosnu crnogorski advokat Nikola Martinović.
“Strana zemlja ima pravo da zadrži lice za kojim je raspisana Interpolova potjernica, nakon čega sud te zemlji odlučuje o tome da li to lice može biti isporučeno državi koja ga traži. Da bi se neko lice isporučilo državi koja ga traži uslov je da se ono ne goni za krivična djela koja su političke prirode. Naravno, pitanje je kako sud određeno krivično djelo kvalifikuje, odnosno kako procjenjuje njegovu ‘političku prirodu'”.
Očito je da je u slučaju Milorada Dodika izvršen politički pritisak, politička intervencija na međunarodnu policijsku organizaciju, koja i na ovaj način pokazuje koliko je nezavisna. Govorim o Interpolu. Podsjećam da je, zbog pokušaja rušenja ustavnog poretka, Španija svojevremeno raspisala potjernicu za katalonskim političarem Carlesom Puigdemontom. Iako ju Interpol nije stavio van snage, Puigdemont nije isporučen Španiji budući da je dobio azil u Belgiji”.
Kada pominjete političku intervenciju, beogradski mediji tvrde da je Srbija intervenisala.
Ne samo mediji, nego i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, koji je kazao da je Srbija intervenisala zato što je Milorad Dodik državljanin Srbije. Vučić je, dakle, tražio zaštitu za lice koje je državljanin zemlje čiji je on predsjednik. Pored toga što je državljanin Srbije, što je još Dodik? Predsjednik entiteta RS. Kako državljanin jedne zemlje može biti predsjednik dijela druge države? Ne govorimo, dakle, o čovjeku različite nacionalnost, različite vjere, ne! U Americi se, na primjer, ne možete ni kandidovati za predsjednika ako niste rođeni u SAD, a ovdje…
Ovdje je, na primjer, državljanin Srbije predsjednik Skupštine Crne Gore. Sve može! No, Milorad Dodik se, nakon izlaska iz ilegale, zahvalio Srbiji i njenom predsjedniku, ali i Rusiji, Mađarskoj i Crnoj Gori. Je li moguće da su sve te države učestvovale u spašavanju ”redova” Dodika, što mislite?
Vaša je odluka da li da ćete Miloradu Dodiku vjerovati na riječ. Po mom sudu, nedvosmisleno je samo ono što je Dodik rekao, a Vučić potvrdio: Srbija je za svog državljanina intervenisala u centrali Interpola u Lionu. Teško da je isto učinio Vladimir Putin, čiji je autoritet i status, koliko znam, u međunarodnim institucijama ozbiljno poljuljan nakon ruske invazije na Ukrajinu. S obzirom na političku i ideološku bliskost sa Viktorom Orbanom, ne bi me iznenadilo da je Mađarska pomogla Dodiku. Mađarski premijer, to je poznato, politički i ekonomski tijesno sarađuje sa Vučićem, što ne bi trebalo zanemariti.
A Crna Gora?
Mislim da Vam na to pitanje niko sa sigurnošću ne može odgovoriti.
Zašto?
Zato što je crnogorski bezbjednosni sistem srušen, pa je u tom smislu sve moguće. Uostalom, vidjeli ste da ministar vanjskih poslova Crne Gore Ervin Ibrahimović demantuje bilo kakvu intervenciju crnogorske Vlade u spašavanju Milorada Dodika; istovremeno, ministar policije Danilo Šaranović – ćuti. Zašto? Zato što Ministarstvo unutrašnjih poslova Crne Gore radi jedno, a Agencija za nacionalnu bezbjednost drugo. Svako svira u svoju sviralu, a javnost, umjesto muzike, uglavnom sluša buku. Raštimovani orkestar, to bi mogla biti najpreciznija definicija stanja u sektoru bezbjednosti Crne Gore.
Interesantna je bila i reakcija Milorada Dodika na demanti ministra vanjskih poslova Crne Gore Ervina Ibrahimovića.
Imate li utisak da se Dodik rugao ministru Ibrahimoviću?
Da, rugao mu se. Ustvari, rekao mu je ono što svi znamo: svaka baba u Crnoj Gori ima pouzdanije informacije o bezbjednosti i spoljnoj politici od ministra Ibrahimovića. Koji je samo formalno ministar vanjskih poslova; suštinski, on je turista, koji svijet obilazi o trošku građana Crne Gore. Dodik to zna, zato mu se ruga.
Kako zna?
O odnosima unutar vladajuće većine u Crnoj Gori, o statusu i uticaju ministra Ibrahimovića, Dodika je mogao obavijestiti njemu trenutno ideološki i politički blizak predsjednik crnogorske Skupštine, četnički vojvoda Andrija Mandić. Koji, sa druge strane, nema ama baš nikakvog uticaja na odluku Interpola.
Trenutno blizak? Milorad Dodik je u Srbiji poznat kao političar koji je često mijenjao političke strane i političke saveznike…
To je činio i u Crnoj Gori: 2006. godine je, na primjer, aktivno učestvovao u referendumskoj kampanji, podržavajući ideju predsjednika Mila Đukanovića o državnoj samostalnosti, tj. o obnovi crnogorske državnosti. Prethodno je Crna Gora pomogla Dodiku, i to u vrijeme kad je imao ozbiljne političke neprijatelje u Srbiji Slobodana Miloševića. Baš kao što je zaštitila Vuka Draškovića i Zorana Đinđića, tako je Crna Gora devedesetih štitila i Dodika
No, srpski nacionalisti su jedno dok su opozicija, a nešto sasvim drugo kada postanu vlast.
Ako Dodiku, kako kažete, nije mogao pomoći predsjednik Skupštine Andrija Mandić, zašto je onda uopšte pominjao Crnu Goru?
Dodikovo pominjanje Crne Gore u tom kontekstu tipična je politička poruka onih koji dolaze sa te strane političkog i ideološkog spektra, a koji našu zemlju vide isključivo kroz prizmu velikosrpske ideje. Ta se ideja danas naziva – srpski svet. Ako, dakle, pominjete Beograd, morate pomenuti Podgoricu i Banjaluku, jer ta ”cjelina”, to je ”srpski svet”. Vučić, Dodik, Mandić i Milan Knežević liniju Beograd – Podgorica – Banjaluka vide kao trougao srpske moći, kao srpski posjed.
Imaju li pravo?
Bojim se da imaju. Beograd ne odustaje od srpskog sveta. Vjerovalo se da je sa ”Načertanijem” Ilije Garašanina završeno čim je 1918. godine stvorena Kraljevina Jugoslavija. A nije. Ta ideja nije umrla ni 1945. godine, nakon oslobođenja, baš kao ni 1995. godine, poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Pokazalo se da je velikosrpska politika, koja je rasturila obje Jugoslavije, mnogo žilavija nego što se vjerovalo. Za njen opstanak itekako je zalužna Srpska pravoslavna crkva, državna crkva Srbije, ali i brojne institucije u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini koje finansira Beograd. One ponavljaju tezu da su, osim u Srbiji, u svim zemljama bivše Jugoslavije Srbi ugroženi, da su im uskraćena ljudska prava i slično.
Beograd ih podstiče i podržava, istovremeno držeći na taj način otvorenim sva ključna pitanja sa susjednim državama.
Iz tog kobnog beogradskog zagrljaja za sada su uspjeli da se izvuku samo Srbi iz Hrvatske.
Da, ali ne voljom Beograda.
Naravno. A upravo bi ”hrvatsko iskustvo” trebalo biti model Srbima u Crnoj Gori i u BiH. Jer za razliku od Srba koji žive u zamišljenom ”srpskom svetu”, Srbi u Hrvatskoj žive u Europi. Iako čuvaju svoju kulturu i tradiciju, iako nisu manji Srbi od ovih u Crnoj Gori i BiH, hrvatski Srbi lojalni su državi u kojoj žive i stalo im je do dobrih odnosa sa većinskim narodom.
Srbi u Hrvatskoj prvi su shvatili da se tzv. srpsko pitanje u Hrvatskoj ne može riješiti silom i nametanjem politike Beograda, koji ih doživljava kao instrument za destabilizaciju same Hrvatske. Gdje god su Srbi prihvatli tu poziciju, tamo ih je mnogo manje ili ih nema. Milošević je devedesetih Srbe u Hrvatskoj huškao na rat, a onda ih je, nakon hrvatske vojne akcije ”Oluja”, ostavio na cjedilu. To su, kažem, razumjeli Srbi u Hrvatskoj.
Nema nade da će to razumjeti politička vođstva Srba u Crnoj Gori i u BiH?
Politička vođstva Srba u naše dvije države moraju shvatiti da su državljani zemalja u kojima žive, da u njima ostvaruju svoja građanska i ostala prava, da im glavni grad nije Beograd, nego Podgorica i Sarajevo. I nepametno je i uzaludno pokušavati da, po diktatu Beograda, od Crne Gore i BiH napraviti nacionalne države srpskog naroda. Prihvatanjem pozicije marioneta, tastera velikosrpske politike Beograda, lideri crnogorskih i bosanskih Stba postaju remetilački faktor u sopstvenoj državi.
Pored Beograda, Srbe u Crnoj Gori i BiH huška i Srpska pravoslavna crkva, koja im praktično zabranjuje da koriste mozak, da se probude i suoče se sa činjenicama. Sjetite se, uostalom, uloge SPC sredinom devedesetih, kad je svita popova iz Crne Gore i Srbije došla na Pale kako bi podržala ratne zločince Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Po stavovima koje su iznijeli, bilo je jasno da je crkva Srbije agresivnija i rigidnija od samog Slobodana Miloševića. One koje je crkva tada podržala, završili su u Hagu kao osuđeni ratni zločinci.
Političarima je presuđeno, ali nije i politici?
Očito nije ništa naučeno. Da jeste, ne bi se u Crnoj Gori danas otvarala politički problematična i zapaljiva pitanja.
Je li jedno od tih pitanja, ono o dvojnom državljanstvu, poteklo od srpskih političara u Crnoj Gori ili je riječ o instrukcijama iz Beograda?
Što bi srpskom političaru u Crnoj Gori dvojno državljanstvo? Gdje je tu njegov interes? Nema ga, ne postoji! Jer svaka vlast u Beogradu bi, u slučaju da Podgorica dozvoli dvojno državljanstvo, istovremeno vladala ne samo srpskim strankama u Crnoj Gori, nego i samom Crnom Gorom. O mandatima srpskih političara odlučivali bi glasači koje bi Crna Gora uvozila ili izvozila iz Srbije, nakon čega bi lideri crnogorskih Srba izgubili komfor koji imaju – da možda mogu a možda i ne moraju da podrže vlast u Beogradu. Zašto bi, dakle, neko prihvatio da bude bilo čija lutka na koncu, tj. da zavisi od nečijih potreba, volje ili raspoloženja? Praktično, to je svilen gajtan za političke predstavnike Srba u Crnoj Gori. Gajtan na njihovim vratovima, uže u Beogradu.
Sve je ovo lako i zamisliti i sprovesti u državi sa svega 600 000 stanovnika. Naročito ukoliko je sinhronizovano i komandovano iz Beograda.
Je li?
Jeste. Srbi iz Crne Gore režimu u Beogradu poslužili bi kao dio glasačke mašinerije; istovremeno, ukoliko imaju crnogorsko državljanstvo, državljani Srbije bi mogli dolaziti u Crnu Goru i glasati na našim izborima. Što su, uostalom, više puta činili, iako nisu imali crnogorsko državljanstvo. Promet, potovanja, trgovina, sticanje nekretnina u obje su države slobodni, pa nema potrebe za dvojnim državljanstvom, osim, kažem, ako vam cilj nije druga vrsta ”trgovine” – uvoz i izvozvoz glasača u susjedne države.Tu vrstu trgovine ili turizma gledali smo i Nikšiću, Herceg Novom, Budvi, Srebrenici, u Beogradu… Doduše, to nije izum Aleksandra Vučića.
Nego?
Slobodana Miloševića. Sjetite se kako su u onoj velikoj Jugoslaviji demonstratni iz Beograda išli u Ljubljanu ili u Zagreb da tamo protestuju. Isto tako su, po Miloševićevom nalogu, Crnogorci išli na Kosovo, na Gazimestan ili na beogradsko Ušće kako bi podržali njegovu ratnu politiku i rušenje Jugoslavije. Vučić to danas radi dogovorom svojih i partijski struktura u Crnoj Gori i BiH.
Koliko je jak savez Beograd – Banjaluka – Podgorica? Da li masovna pobuna u Srbiji protiv predsjednika Aleksandra Vučića koja traje već pet mjeseci uopšte utiče na lidere crnogorskih i bosanskih Srba u tim državama, što mislite? Ili su svoju političku budućnost vezali za režim aktuelnog predsjednika Srbije?
Srpski politički lideri u Crnoj Gori o političkoj sudbini Aleksandra Vučića razmišljaju samo u smislu brige za stabilnost finasijske i ostale podrške koju im je on do sada obezbjeđivao. Moguće je da se dio njih pita – što ako Vučić padne i da u tom smislu već pokušavaju da u Beogradu za sebe obezbijede rezervnu stolicu.
Sa druge strane, ne smijemo zaboraviti da su poslovne, finasijske i ostale veze bosanskohercegovačkog entiteta RS i Srbije neuporedivo jače od njihovih veza sa Crnom Gorom. Političari iz Srbije i entiteta RS stvorile su moćne finasijske elite, koje upravljaju gradovima ili dijelom Srbije. Nije tajna, na primjer, da Vojvodinom komanduju Srbi iz entiteta RS, te da su gotovo svi najmoćniji vojvođanski biznisi u rukama ljudi koji su došli iz tog dijela BiH. To je rijetkost u Crnoj Gori, pa crnogirski političari nemaju nikakvog uticaja na političke i ostale prilike u Srbiji ili u BiH. Za razliku od Vučića i Dodika, Crnogorci danas nemaju tu moć.
Ima li vlast u Sarajevu moć da obuzda Milorada Dodika?
Nažalost, nemam utisak da Bosna i Hercegovina ima snage i načina da se efikasno izbori sa Miloradom Dodikom. Da ima, uspjela bi da spriječi vladajuću strukturu na dijelu svoje državne teritorije da suspenduje Ustav i dio bosanskohercegovačkih institucija. A podsjećam da je samo Bosna i Hercegovina subjekt međunarodnog prava, nije njen entitet RS.
Oni koji sa strane podrivaju državnost BiH moraju da znaju da se bilo kakav nemir ili sukob u toj državi ne bi tu zadržao, nego bi se prenio na još neke zemlje regiona. Prizivati i podsticati zlo kod susjeda a vjerovati da se ono neće preliti u vaše dvorište nerazumno je i glupo. Ipak, ima nešto što me ohrabruje.
Što?
Činjenica da u bosanskohercegovačkom entitetu RS postoje političke snage – mislim na opoziciju, na veterane iz ratova devedesetih – koje neće sa Dodikom. Umjesto podrške, poručuju mu da se protive njegovom avanturizmu i kockanju sa mirom u BiH.
Ratni veterani, sa bilo koje strane dolazili, najbolje znaju što znači rat. Oni su bili na ratištima, oni su izgubili najbliže i od tog rata uglavnom nisu ništa zaradili. U tom smislu djeluju logično njihovo upozorenje upućeno Dodiku.
Ratnim profiterima, a takvi su danas na vlasti u Srbiji, Crnoj Gori i u entitetu RS, odgovara sukob. Hajdemo još jednom da uzmemo pare, misle; zato huškaju. Onaj ko je u ratu izgubio nekog svog, njega taj gubitak i dalje boli. Onaj ko nije nikog izgubio, misli neće ni sad. Zato se igra rata. A sramno je igrati se tuđim životima i na tuđoj krvi zarađivati novac.
(slobodna-bosna.ba)
