Robusna i beskompromisna policija Srbije, pojačana dijelovima vojnih struktura koje su zamišljene kao pretorijanske falange režima, u sukobima pobunjenih građana i mafijaške vlasti ponaša se po obrascu kakav je koristila JNA u ratnim sukobima 90-ih.
Piše: SENAD AVDIĆ
„Policija Srbije i predsjednik Aleksandar Vučić rade sve da sačuvaju javni red i mir u našoj zemlji“, kazao je ovih dana Dragan Vasiljević, direktor policije Srbije. Da mu konkurenciju ne predstavlja nezajažljivi predsjednik Vučić, direktor Vasiljević bi posljednjih nekoliko mjeseci bio medijski najprisutniji i operativno najfrekventniji državni službenik u Srbiji. Ovaj bivši oficir Vojske Jugoslavije se na dnevnoj osnovi obraća javnosti da bi prijetećom odlučnošću i permanentnim treniranjem strogoće opravdavao policijske akcije izvođene na brojnim urgentnim „žarištima“ građanskog bunta širom Srbije. Učestalost javnog obraćanja prvog čovjeka policije posmatraču sa strane sugerira zaključak da je Srbija posljednjih mjeseci pojačanom represijom režima nad građanima metastazirala u surovu policijsku državu. Onakvu državu u kojoj osim predsjednika Vučića i nepreglednih kordona militariziranih policajaca gotovo da ništa drugo ne funkcionira.
POLICIJA JE VOJSKA NAJJAČA
Posmatrača koji pamti malo duže, kojem su još živa sjećanja na „odbranu i posljednje dane“ Jugoslavije izjava direktora policije Srbije će neodoljivo, i zlokobno ujedno, podsjetiti na riječi generala Nikole Ljubičića, doajena generalskog kora i najutjecajnijeg oficira u posljednjim decenijama zajedničke države. Ljubičić će u kasnijim analizama i interpretacijama biti identificiran kao ključna osoba u osiguravanju zlikovačke simbioze Miloševićevog imperijalističkog nacional-socijalističkog projekta i vrha Jugoslovenske narodne armije. „Jugoslaviju će imati ko da brani, braniti će je Srbija i JNA“, poručivao je kasnih 80-ih narodni heroj iz 40-ih godina prošlog stoljeća Ljubičić, tada sa funkcije člana Predsjedništva SFRJ. Nedugo potom, JNA je (ne bez Ljubičićevog utjecaja) morala najprije spašavati Miloševićev režim u Srbiji koji se 9. marta 1991. godine našao pred kolapsom pod udarom pobunjenih građana: sve dok poput konjice u boljim westernima ili lošijim kineskim kopijama sa Tiananmena, kolone tenkova nisu preplavile centralne beogradske ulice gazeći sve pred sobom.
„Nećemo slati vojsku na ulice“, poručuje predsjednik Srbije nakon burnih ovonedjeljnih događaja u brojnim gradovima Srbije, prije svega Novom Sadu i Beogradu. I tu njegovu izjavu, kao i manje-više sve što posljednjih mjeseci odašilje u javni prostor, treba uzeti sa „zrnom soli“. Ako je Vojska Srbije zaista zaključana u kasarnama tokom građanskih protesta, šta je tražio njen aktivni pripadnik (u civilu) kojeg su kamere prije dvije noći snimile kako vitla pištoljem usmjerenim prema „blokaderima“? „Branio sam štićeno lice“, objasnio je raspištoljeni podoficir. „Štićeno lice“ je civil, zove se Miloš Vučević, formalno je predsjednik vladajuće stranke i savjetnik predsjednika Vučića. Među povrijeđenim u Novom Sadu našlo se i 5-6 pripadnika specijalne vojne jedinice „Kobre“. Sjetimo se, prije nekoliko mjeseci upravo je pripadnike „Kobri“ i njihovu superiornu obučenost izdvojio Vučić kada je pomalo sadistički rekao da kad bi ih on angažirao „pobacali bi za pet-šest sekundi sve demonstrante“. No i kada to znamo, opet nam izmiče cijela istina o tome ko su uopće svi ti silni ljudi, stotine, ili hiljade njih u desetinama gradova, koji, kako reče Vučić, „samo brane svoju kuću“(stranačke prostorije njegove stranke) od pobunjenih građana.
Cijeli tekst pročitajte na “Slobodna Bosna”.
