– Kada adrenalin skoči u toj mjeri, nismo sigurni hoćemo li to protumačiti kao uzbuđenje ili kao ekstremnu životnu opasnost – istaknula je.
Profesorica psihologije, doktorica Jasna Hrnčić govorila je danas o tragediji koja se dogodila u Budvi, kada je devetnaestogodišnja Novosađanka stradala tokom parasejlinga na plaži u Bečićima. Prema dosadašnjim saznanjima, nesretna djevojka se tokom leta sama otkačila sa sigurnosne sajle i pala s visine veće od 50 metara u more.
Kako adrenalin utječe na naše psihološko stanje?
– Adrenalin je hormon koji se luči kada osoba osjeti opasnost. Znači, procjenjuje da je životno ugrožena i tada se naglo povećava nivo adrenalina. To je takozvana simpatička reakcija autonomnog živčanog sustava. Svi se tjelesni sistemi aktiviraju kako bismo se obranili jer smo u opasnosti. To bi bio klasičan razlog takve reakcije, ali također je dokazano da neki ljudi namjerno izazivaju adrenalinsku reakciju jer je mogu tumačiti kao snažno uzbuđenje – pojašnjava ona i dodaje:
– Ovisnost o adrenalinu ipak ne razvijaju svi koji tvrde da je imaju. To je specifičan oblik ovisnosti koji ima svoje simptome, a većina ljudi ih zapravo ne ispunjava. Sklonost ka uzbuđenju generalno je karakteristika mladosti. Mlad organizam lakše podnosi nagli skok adrenalina, za razliku od starijih osoba koje zbog toga mogu imati zdravstvene probleme.
– Dakle, kada govorimo o mladima – zdravi, mladi ljudi fizički mogu podnijeti velike skokove adrenalina. Međutim, današnja kultura generalno potiče takve reakcije. Akcijski filmovi puni su opasnih scena, videoigre također, i sve to povećava izloženost adrenalinskim stimulansima. Mnogo se toga koristi u komercijalne svrhe – dodaje ona.
– Cijela kultura mladih se mijenja i sve je više adrenalinskih aktivnosti u ponudi. U moje vrijeme, recimo, parasejling nije ni postojao. Danas imamo i bandži skokove i cijeli spektar aktivnosti koje podižu nivo adrenalina – rekla je profesorica za TV Prva.
Što je u ovome zaplet?
– Kada adrenalin skoči u tolikoj mjeri, čovjek nije siguran hoće li to doživjeti kao uzbuđenje ili kao opasnost po život. Jer ta količina adrenalina zapravo simulira situaciju ekstremne životne opasnosti. Zamislite da ste 50 metara iznad vode, krećete se nekom velikom brzinom, u kupaćem kostimu i zaštitnoj opremi – to djeluje vrlo opasno. A ako imate i strah od visine, to može izazvati paniku. U takvoj situaciji može se učiniti da je sigurnije izaći iz opreme nego ostati – kazala je Hrnčić u jutarnjem programu.
Je li riječ o napadu panike?
– Može biti i panika, ali ja sam pažljivo pogledala oba snimka. Oni su vrlo informativni. Meni to izgleda kao snažna adrenalinska reakcija – osoba je procijenila situaciju kao jako opasnu i počela skidati opremu. Pokreti su brzi, djeluje uspaničeno, kao da želi što prije izaći iz te situacije.
– To nije let koji traje kratko – traje neko vrijeme – ali ona je reagirala vrlo brzo, što je tipično za stanje kada vjerujemo da smo u velikoj opasnosti. Brzina reakcije je tada presudna – to je bijeg. Kada smo u opasnosti, ljudi imaju dvije osnovne reakcije: borba ili bijeg. Ovo što sam vidjela djeluje kao reakcija bijega.
– Tada dolazi i do suženja svijesti – gdje osoba više ne procjenjuje jasno što je zaista opasno. Ne znamo kako će tko reagirati kad se prvi put nađe u takvoj situaciji.
Ne izgleda kao samoubilačka namjera
– Meni to ne djeluje kao pokušaj samoubojstva. Činjenica da je obukla lijep kupaći kostim govori suprotno – obično ljudi koji imaju takve namjere ne vode računa o takvim detaljima. A ako i žele nešto poručiti, to najčešće ima adresu – nekome se šalje jasna poruka. Ovdje to ne vidim.
– Više mi djeluje kao reakcija na ekstremni strah i paniku, uz suženje svijesti i procjene. Ako osoba nikad prije nije bila u takvoj situaciji, ne možemo znati kako će reagirati. Ne mora znati da je sklona napadima panike, ako ih nikad nije ranije iskusila – zaključuje ona.
Što učiniti kada osjetimo paniku u takvoj situaciji?
– Ne preporučujem nagli skok u aktivnosti koje izazivaju visoku adrenalinsku reakciju. Sama sam se bavila sportom, i znam da se u to ulazi postepeno. Ne “daj mi pare i idemo odmah na 50 metara”, već da te prvo vuče gliser, pa 5 metara visine… da se tijelo i psiha postupno privikavaju.
– Kod ozbiljnijih pristupa, trebalo bi ispuniti upitnik, gdje bi jedno pitanje bilo: “Kako reagirate kad ste u opasnosti?” Meni izgleda da je djevojka imala suženu svijest jer nije mogla jasno procijeniti situaciju. Sve upućuje na to da se radi o ekstremnom strahu i reakciji bijega, a ne o samoubilačkoj namjeri.
(Kurir)
