MLADI HRVATI su na samom začelju prema godinama u kojima postaju samostalni. Lošiji od njih su samo Portugalci. Prema podacima Eurostata, roditeljski dom Hrvati napuštaju s 33 godine, dok to mladi u nordijskim zemljama čine 10 godina ranije.
Koji razlozi se kriju iza što kasnijeg napuštanja roditeljskog doma, otkrili su nam mladi koji žive u Splitu. Katarina, Rafaela i Roko uspjeli su se osamostaliti prije 30. godine, a cijeli proces je, ispričali su nam, bio popraćen radom te odricanjem.
Roko: Najamnine su skočile za duplo, što se s plaćama nije dogodilo
Mladi Splićanin Roko Botica (28) već godinu dana ne živi pod roditeljskim krovom. Njegova samostalnost nije došla s vlastitom nekretninom, već je Roko postao podstanar. Iako radi od 16. godine, a financijski je samostalan posljednje četiri godine, odlazak od roditelja bio je moguć isključivo uz suživot s cimerom.
“Najamninu plaćam oko 650 eura, a nakon što sam vidio da mi primanja neće moći pokriti sve troškove, odlučio sam potražiti cimera. Imao sam sreće pa sam se uselio s prijateljem s fakulteta. Cijene su već predugo visoke i ljudi su se nažalost naviknuli na takvo stanje.
Smatram da su se cijene najma stana u zadnjih nekoliko godina nesrazmjerno povećale s rastom plaća. Otprilike su skočile za duplo, što se s plaćama nije dogodilo. To je najveći problem. A što se tiče inače cijena, Split je turistički grad koji je sve skuplji i skuplji. Mislim da se taj trend neće mijenjati”, smatra Roko.
Završio je studij arhitekture te se zaposlio u struci. Kako bi mogao uzdržavati sam sebe, kaže nam da uz stalni posao i freelancea. “S troškovima moram paziti. Imam bilježnicu u koju upisujem svoje mjesečne troškove pa i one koji će me dočekati u budućnosti. Tako gledam mogu li si idući mjesec priuštiti nekakav luksuz bez kojeg mogu.”
Muke s kupnjom nekretnine. “Problem je i kreditna sposobnost”
Samostalan život za Rafaelu Matić (28) iz skradinskog zaleđa je započeo po dolasku na fakultet u Split. Spletom okolnosti već se tada morala osamostaliti s obzirom na to da joj roditelji osim moralne podrške nisu mogli pružiti i onu prijeko potrebnu, financijsku pomoć.
“Moji roditelji imaju četvero djece i doista mi nisu mogli financijski pomoći. Imala sam jedan težak period kad sam morala upisati izvanredno studij kako bih mogla raditi i zaraditi za studij i život. Od dolaska u Split svako sam ljeto radila, tada su studentski poslovi bili dosta slabije plaćeni i često nisam imala novca za kvalitetan obrok.
I dalje sam podstanar, za što odvajam 600 eura mjesečno za jednosoban stan. S partnerom razmišljam o kupnji stana, no to će biti jako teško. Split uopće nismo uzimali u obzir. Gledali smo okolicu. Trenutno je najpovoljnija cijena kvadrata u Dugopolju, i to 3000 eura. To je novogradnja koju još treba i opremiti.
Tu dolazimo do problema kreditne sposobnosti. Dvije osobe s prosječnim primanjima ne mogu dobiti više od 120 ili 140 tisuća eura, a tu je i visoka kamatna stopa koju je stvarno suludo plaćati”, mišljenja je Rafaela, koja je dodala kako si još uvijek ne može priuštiti vlastitu nekretninu.
“Završila sam ekonomiju, odnosno smjer turizam i radim u firmi gdje obnašam tri funkcije. To mi nije teško jer volim svoj posao, ali da bi si priuštila dostojanstven život, moram raditi od 6 do ponoći. Smatram da je to prevelik teret za mladu osobu.”
“Možda se trebamo više truditi, ali nije bilo lako ni našim roditeljima”
Za razliku od Rafaele i Roka, Katarina je vlasnica nekretnine koju je, priča nam, uspjela kupiti sa suprugom dok cijene stanova nisu krenule rasti. Smatra kako samostalno to ne bi mogla uspjeti iako je vlasnica turističke agencije te povremeno radi u struci kao učiteljica razredne nastave.
“Danas je definitivno luksuz preživjeti mjesec i uspjeti u ovom svijetu koji ima prevelike standarde za naše plaće. Možda se danas trebamo više truditi i raditi, ali nije bilo lako prije ni našim roditeljima”, kazala je dvadesetosmogodišnja Katarina Tomić.
Osim problema sa stanovanjem, mladi smatraju da su visoki troškovi života još jedan od razloga zbog kojih teško odlaze od roditelja. Sve je poskupjelo, kako hrana tako i režije, složili su se. No, s druge strane, gledajući generacije mlađe od njih, kažu kako su primijetili da su pod puno većom zaštitom roditelja te se danas puno manje trude uzeti stvari u svoje ruke i zaraditi novac.
Što im je danas postao luksuz?
Samostalan život je težak, svjesni su, ali isto tako ističu kako puno dobrih stvari dolazi s tim. Više cijene rad, ali i novac. Iako rade dva do tri posla, uspiju pronaći vrijeme za obitelj i prijatelje. Ipak, uz stabilna primanja i težak rad, ne mogu si priuštiti nikakve luksuze. Čak su za njih, kažu nam, nekakve svakodnevne stvari postale luksuz.
“Za mene je luksuz danas izaći u restoran na večeru s prijateljima ili čak na nekoliko pića. Smatram da to nikako ne bi trebao biti luksuz, ali s obzirom na cijene, nažalost to danas ne mogu činiti često. Također, danas je kupnja odjeće postala luksuz.
Kad se sjetimo, prije je bila jako skupa markirana odjeća i obuća, dok se u dućanima poput Zare mogao pronaći komad za pristupačan iznos. Sad se i to malo promijenilo i sve je poskupjelo, pa tako i odjeća u takvim dućanima, iako je kvaliteta ostala ista”, rekao je Roko te dodao:
“I jedna jako važna stvar. Ulaznice za HNK ili kino. Jako su skupe i ako hoćeš pogledati neku dobru predstavu, a da nisi u zadnjem redu, to treba dobro platiti. Istina, postoje i jeftinija mjesta, ali ako odemo jednom mjesečno, voljeli bi gledati na pozornicu da nam pogled ne zaklanjaju reflektori.”
Rafaela je dodala kako je život danas općenito postao luksuz. “Prvo što mi pada na pamet i što me možda i najviše iznenađuje je zapravo cijena kave. U Splitu u nekim kafićima kavu platim 4 eura i to je definitivno luksuz.
Kako radim u turizmu, gledam mlade koji dolaze na ljetovanje u Split. Upravo su putovanja nama danas luksuz i to si ne možemo priuštiti. Ako puno radimo i štedimo, a pritom nam se ne dogode neki nepredviđeni trošak ili popravak, onda možda možemo uštedjeti za odlazak u neku susjednu zemlju. No i o tome ćemo razmisliti jer su cijene i u susjeda dosta visoke.”
Život ih je, kažu, prisilio da nauče raspolagati financijama jer drugačije, smatraju, ne bi mogli samostalno živjeti. Tu i tamo im se, priznaju, dogodi trošak koji ne mogu sami isfinancirati pa se za pomoć obrate roditeljima, no isto tako imaju situacija u kojima oni financijski pomognu njima. Kada je u pitanju odlazak iz Hrvatske, tu se tek vide u smislu napretka, no trajni odlazak, kažu, za njih još uvijek nije opcija bez obzira na sve lošije uvijete života u državi.
(index.hr)
