Imam četrdeset osam godina, a prije pola godine rodila sam trojke. To je za mene i mog supruga bilo ogromno veselje. Naime, posljednjih deset godina pokušavala sam zatrudnjeti, ali bezuspješno.
Liječnici su samo slijegali ramenima i govorili da djecu treba rađati ranije. Rođaci su mi savjetovali da ne trošim toliko novca i da posvojim dijete iz doma. Ali ja sam željela imati svoje dijete, osjetiti radost trudnoće, nositi ga i roditi.
U mlađim godinama nisam razmišljala o djeci jer sam imala težak odnos s prvim mužem. S Vadimom sam se rano udala, imali smo po dvadeset godina. Ubrzo je počeo konstantno stvarati probleme, a naš brak završio je zbog njegove nevjere. Dugo mi je trebalo da se oporavim od tog negativnog iskustva.
Kasnije sam upoznala ljubav svog života. Leonid se uopće nije mogao usporediti s drugim muškarcima – bio je brižan i želio je ozbiljnu vezu. S njim sam prvi put osjetila želju za djecom.
Kad sam konačno, nakon brojnih pokušaja, ostala trudna, bili smo presretni. Tijekom cijele trudnoće Leonid me podržavao, a čak je bio prisutan i na porodu, hrabro me držeći za ruku.
Nakon rođenja naše djece, život nam se potpuno promijenio. Nažalost, mnogi ljudi se ne ustručavaju iznijeti negativne komentare na naš račun. Smatraju da je neprihvatljivo imati troje novorođenčadi u našim godinama.
