Kada je predsjednik SAD-a Donald Trump naredio napad na Iran, nesvjesno je otvorio oči velikom dijelu američke populacije o tome kako se politika Washingtona ustvari vodi po instrukcijama Izraela.
Napadi koje su SAD i Izrael pokrenuli protiv Irana u subotu ujutro nisu bili iznenađenje, ali su jedan od najneobjašnjivijih poteza američkih vlasti u posljednjih nekoliko decenija.
Bez iminentne opasnosti od iranskog režima, kao i bez nekog okidača poput terorističkog napada na američkom tlu, Trump je krenuo u napad bez pripremljenog obrazloženja svojim glasačima, od kojih su mnogi od njega očekivali da će biti predsjednik koji neće raditi upravo ovakve stvari.
Zbog toga, prema Reutersu, samo 27 posto Amerikanaca podržava napad na Iran, a istinski rezultati vidjet će se za nekoliko mjeseci, odnosno na izborima za članove oba doma američkog Kongresa.
Bush i Obama su imali (kakve takve) razloge, Trump nema valjanog objašnjenja
Da bi stavili ovaj američki napad na Iran, i rat koji sigurno neće trajati samo nekoliko dana, u kontekst šire politike SAD-a prema regionu i jasnog utjecaja Tel Aviva na odluke Washingtona, moramo se vratiti na prijašnja uključenja SAD-a u ratove na Bliskom istoku.
George W. Bush je 2002. godine, pod krinkom osvete za napade na New York 11. septembra 2001. godine, krenuo u otvorenu invaziju Iraka. Iako je to bio formalni razlog, jasno je da je primarna motivacija bila destabilizacija režima kojeg su u Tel Avivu vidjeli kao prijetnju.
Barack Obama je 2011. godine uključio američke trupe u Siriji, pod krinkom rušenja opresivnog režima Bashara al-Assada i korištenja momentuma nastalog zbog Arapskog proljeća, mada se osnova za ovakvu intervenciju može pronaći u činjenici da ova zemlja dijeli granicu s Izraelom.
Dakle, dva odvojena rata koja su imala identičnu motivaciju kao i trenutni napad SAD-a na Iran, ali su iza sebe imali razloge koji su se mogli “prodati” američkim glasačima. Upravo to je ono što Trump nema.
Priča o “donošenju slobode” građanima Irana jednostavno više nema uporište, a narativ o “velikoj prijetnji” koju ova zemlja predstavlja također nije rasprostranjen među građanima Amerike.
Samim tim, kako su ovi razlozi odbačeni, jasno je da su glasači u SAD-u jasno identificirali razlog zbog kojeg je njihova zemlja uključena u ovaj rat, a on nema nikakve veze s njihovom sigurnošću ili “širenju slobode”.
Izrael obilato koristio snagu u Americi, ali ona polako nestaje
Vlada u Tel Avivu je u prethodnih 40 godina, a i prije toga u nešto više ograničenoj mjeri, obilato koristila svoj utjecaj, kao i “kupovnu moć”, u Washingtonu kako bi ispunjavala svoje interese u regiji.
To je rezultiralo činjenicom da su skoro pa sve zemlje u okolici Izraela ili potpuno destabilizirane (Sirija, Irak), ili imaju vlasti podređene izraelskim interesima (Jordan, Liban).
U tom kontekstu, posljednja zemlja koja je ostala kao protuteža izraelskoj agresivnoj politici je Iran. Bez obzira na okolnosti režima u Teheranu, odnosno unutrašnjem uređenju ove zemlje, ova država je stajala na putu Izraelu da postigne potpunu hegemoniju u regiji.
Zbog toga, vođe Izraela od 1980-tih godina zagovaraju “promjenu režima” u Iranu, a njihova borba vodi se na dva fronta.
Jedan je potpuna izolacija Irana od drugih arapskih zemalja na Bliskom istoku uz napade i destabilizaciju onih država koje su imale dobre odnose s Teheranom.
Drugi front, ako se on može tako nazvati, vodi se u Washingtonu, gdje izraelski lobisti, “upakovani” u grupe poput AIPAC-a, masovno finansiraju kampanje političara iz obje stranke u SAD-u kako bi interesi Tel Aviva i dalje preovladavali u američkoj vanjskoj politici.
Ipak, dok je prvi front za Izrael relativno uspješan, drugi se polako raspada, a loše vijesti za Tel Aviv bi mogle doći već u novembru.
Dobijanje novca od Izraela postaje znak srama u američkoj politici
Izraelska agresija na Gazu, pokrenuta u oktobru 2023. godine, potpuno je promijenila percepciju Izraela među “običnim” građanima SAD-a, a era društvenih mreža je dopustila upravo ovim glasačima da vide šta se istinski dešava i da ne moraju vjerovati medijima koji su, barem u SAD-u, često samo ponavljali službene stavove izraelske vlade o dešavanjima u ovoj palestinskoj enklavi.
Dok je Izrael tvrdio da se “bori protiv terorista”, ogroman broj izvještaja, fotografija i snimaka je pokazao istinsku prirodu ove borbe, a te informacije se nisu mogle cenzurisati.
Zbog toga, sve više Amerikanaca je izražavalo simpatije prema Palestincima, dok je Izrael prepoznat kao istinski destabilizirajući faktor u regiji.
U isto vrijeme, također na društvenim mrežama, počelo se otkrivati i koliko tačno novca američki političari dobijaju od grupa povezanih s Izraelom, što je dovelo do toga da se kandidati koji ne dobijaju sredstva od tih grupacija s tim ponose i oko toga prave svoje kampanje.
Tako se “rodio” potpuno novi pokret američkih političara, od kojih je prvi značajniji uspjeh ostvario aktuelni gradonačelnik New Yorka Zohran Mamdani.
Oni ne zavise od velikih donacija, a svoje kampanje većinom vode na društvenim mrežama. Riječ je mahom o progresivnim osobama, a u sferi vanjske politike jasno govore da će se voditi američkim, a ne izraelskim interesima.
Ovaj val političara je zahvatio i neke “starosjedioce”, pa se tako ističu primjeri republikanskih kongresmena poput Thomasa Massieja, koji također ističu da ne dobijaju novac od proizraelskih grupa u SAD-u i oko toga prave svoje kampanje.
Upravo zbog toga, u novembru će biti održani ključni izbori za budućnost SAD-a u kontekstu njihove politike prema Bliskom istoku, a Izrael bi mogao izgubiti snagu koja se u Washingtonu nekada smatrala neuništivom.
Trump će ostati predsjednik do 2028. godine, ali bi u novembru ispred sebe mogao imati još veću grupu kongresmena i senatora koji će jasno reći da ne može voditi vanjsku politiku prema interesima drugih država, uključujući i nekada u Washingtonu “svemoćni” Izrael.
