Majke s područja Slavonije rađale su 1990-ih. Djecu su primile u naručje. A onda su im javili da su djeca umrla. Tijela im nikad nisu dali. Europski sud je sada kaznio Hrvatsku. Razgovarali smo s jednom majkom…
Europski sud za ljudska prava kaznio je Hrvatsku zbog kršenja prava na obiteljski život trima majkama s područja Slavonije koje smatraju da su im tijekom 1990., 1993. i 1994. godine netragom nestale tek rođene bebe. Europski sud smatra da hrvatske vlasti nisu dovoljno dobro istražile slučajeve nestanka beba iz rodilišta pa će svakoj od majki Hrvatska morati platiti i 2000 eura odštete te nadoknaditi sudske troškove koje su imale do sada tragajući za svojim pravima i istinom.
U rodilištima su majkama rekli da su njihove bebe iznenada umrle nakon porođaja ili su im pak rekli da su se bebe teško razboljele pa su poslane u neku od bolnica u Srbiju na operaciju, gdje su također umrle. Te majke nikad više poslije nisu vidjele svoju dječicu niti im je objašnjeno što se s njima dogodilo, a nisu niti dobile njihova tijela za pokop. Zato su i posumnjale da su im novorođenčad oteli i prodali na ilegalnom tržištu posvajanja.
Jedna od tih majki je i Janja Šarčević (63) iz Tovarnika, koja je 24. siječnja 1990. godine u rodilištu vukovarske bolnice rodila kćer Martinu. Bila je prvo Janjino dijete. Janja i suprug Zvonimir bili su presretni kad su saznali da je djevojčica posve zdrava. Imala je 3100 grama, 51 cm i odmah je zaplakala. Majka ju je dva dana u bolnici dojila i nije primijetila nikakve probleme s bebom, no treći dan su joj rekli da je malena teško bolesna, da ima urođenu manu suženog crijeva koje vodi do želuca i da hitno mora na operaciju u Novi Sad. Ni slutila nije da svoju kćer više neće vidjeti.
‘Odvezli su je u Novi Sad. Više je nismo vidjeli…’
– Rodila sam zdravu djevojčicu svjetlije kose sa sijedim pramenom na lijevoj strani tjemena. Sjećam se da mi je moja sestra vidjevši to rekla da će Martina biti ili jako sretna ili jako nesretna. Nažalost, ostvarilo se ovo drugo. Znam da je bio petak, dva dana nakon rođenja, kad su mi najavili da će je premjestiti u Novi Sad, a mene su sutradan otpustili kući. Nisam sumnjala da bi se moglo dogoditi nešto loše. Nakon tri dana nazvali su me iz bolnice iz Novog Sada i rekli da je moja beba umrla tijekom operacije. Da je dobila sepsu i upalu pluća. Nama se svijet srušio – prisjeća se Janja, koja danas ima dokumentaciju iz koje je vidljivo da opravdano sumnjaju da im je dijete prodano.
Sljedećeg dana njen suprug Zvonimir se spremio i zaputio u Novi Sad kako bi preuzeo kćerino mrtvo tijelo, kako bi je dostojno ukopali. No tamo ga je dočekao novi šok.
– Kad sam došao u bolnicu, rekli su mi da oni preminulu djecu do dvije godine ne predaju roditeljima, nego ih spaljuju, da je bolje da je ne vidimo i da će se oni za to pobrinuti. Poslali su me da napravim smrtni list i to je bilo to. Mislio sam da je takva procedura. Ni na kraj pameti mi nije bilo da bi naša kći, ma ijedno dijete, moglo biti predmet takvih prljavih poslova, da bi se to moglo događati u bolnicama – kaže Zvonimir dodajući kako je u bolnici dobio otpusno pismo u kojemu je pisalo od čega je beba umrla, ali to otpusno pismo ostalo je u kući kad su prognani iz Tovarnika i taj dokument više nemaju.
Prve sumnje su se Janji pojavile 2015. godine, kad se medijskim prostorom Balkana počela širiti priča o smrtima brojnih beba u bolnicama u Srbiji i BiH, i to najčešće onih do godine dana. Prvenstveno je ta priča potencirana u Srbiji, gdje su se počele javljati tisuće ljudi koji su počeli izražavati sumnju da njihova djeca zapravo nisu preminula, nego da su bila predmet okrutne trgovine bebama za goleme iznose. Priče su im svima gotovo identične. Svi su tad dobivali obrazloženja da su im djeca preminula zbog različitih komplikacija i nitko od njih nikad nije dobio nijedno tijelo. Nitko, dakle, nije dobio jedan dokaz da im je dijete doista preminulo.
Slične priče po Srbiji
– Vidjevši te priče i sama sam počela sumnjati da se isto dogodilo s Martinom. Mučilo me je to neko vrijeme, a onda sam u kolovozu 2019. godine sanjala našu kćer, usnula sam da nam je došla automobilom na našu ćupriju. Kad sam otvorila kapiju, probudila sam se. Vidjela sam samo žensku siluetu. Tad smo suprug i ja već imali drugih dvoje djece, sinove, ali sam im rekla da želim tražiti Martinu. Nakon toga povezala sam se s roditeljima iz Srbije i to je postala naša obiteljska bitka, naša zajednička potraga. Morala sam nešto učiniti, moram je probati naći, jer si ne bih mogla oprostiti da je ona negdje živa i da misli da je njeni biološki roditelji nikad nisu tražili. Ako je živa, tko zna kakva je priča i njoj servirana, a takvih priča je na tisuće. Zar nije čudno da nijedno tijelo nije predano roditeljima, da su nam svima prodavali istu priču, govorili da smo mladi, da ćemo imati još djece, da je možda i bolje što je umrla, jer tko zna kakav bi joj život bio? – kaže Janja.
Na njihovo inzistiranje vukovarska bolnica im je poslala dio dokumentacije, ali ne i nalaz RTG-a na temelju kojeg je Martina poslana u Novi Sad, faksimil liječnika koji je naložio da dijete ode u Novi Sad i imena osoba koje su bile u pratnji. Ni dokumente ni odgovore na ta pitanja nisu dobili.
– Tek tad sam obratila pozornost i na smrtni list koji smo izvadili 1998. godine kako bih ostvarila pravo na tri godine porodiljnog dopusta jer mi je Marko treće dijete koje sam rodila. Na njemu nema imena djeteta, nema ni matičnog broja, iako su se znali i njezino ime i matični broj. Sve to dodatno pojačava naše sumnje – kaže Janja dodajući kako su svjesni da je to borba s vrlo neizvjesnim krajem, da Martinu na kraju možda ni neće naći.
Ali napravili su i DNK analizu te poslali uzorke u Houston, gdje postoji baza podataka.
– Učinili smo to s nadom da je naša kći možda negdje živa, da ima neku svoju obitelj i da možda i sama sumnja u svoje podrijetlo, pa ako i sama odluči dati svoj DNK na analizu, možda se i pronađemo. Nije mi lako. Sanjam je godinama, a zbog presude već danima plačem – kaže.
Zbog zastare odbacili prijavu
U Srbiji je ova priča poprimila ozbiljne razmjere i tamo djeluje čak pet udruga koje se bave pitanjima preminulih beba za koje se sumnja da su ukradene i prodane. Srbija već desetak godina odbija provesti pravomoćnu sudsku presudu iz Strasbourga i odgovoriti roditeljima gdje su im djeca. Iako su tri hrvatske majke, prije nekoliko godina, podnijele prijave i tražile od nadležnog državnog odvjetništva u Vukovaru da provede istragu, nakon nekoliko mjeseci sve je odbačeno uz obrazloženje da je nastupila zastara. No one se nisu predavale te su sad, preko Europskog suda, dokazale da hrvatski istražitelji nisu napravili dovoljno kako bi utvrdili sudbinu njihove djece.
U tužbi su opisale kako su nakon porođaja uspjele vidjeti svoje bebe i primiti ih u naručje, da bi im naknadno djelatnici bolnice rekli da su se djeca naglo razboljela i preminula. Prema navodima iz tužbe, bebe koje su bile rođene 1990. i 1993. iz vukovarske bolnice prebačene su u Novi Sad, gdje su navodno umrle, dok je djetešce koje je bilo rođeno 1994., prema tvrdnjama osoblja, preminulo u bolnici u Vukovaru.
Zastupnica Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava Štefica Stažnik pozivala se upravo na zastaru u toj tužbi dodavši kako zbog iste država nije mogla učiniti ništa, kao i da hrvatske vlasti nisu imale kontrolu nad bolnicom u ono vrijeme, pa stoga nema ni odgovornosti Republike Hrvatske, piše N1.
Europski sud presudio je protiv Hrvatske zaključivši da je država majkama povrijedila pravo na obiteljski život.
(24sata.hr)
