Home Lifestyle Životne priče “Danas završavam svoj život. Evo što želim da znate prije nego što...

“Danas završavam svoj život. Evo što želim da znate prije nego što odem”

Ilustracija: (Na fotografiji nije događaj iz teksta)

“DANAS u jednoj klinici u Švicarskoj završava moj život. Ovaj je članak napisan prije tri tjedna. Bila sam zarobljena desetljećima u tijelu koje ne funkcionira na način na koji druga tijela funkcioniraju i spremna sam konačno biti slobodna”, za HuffPost piše Mary Elizabeth Holliday.

Mary Elizabeth Holliday pseudonim je spisateljice, supruge i majke koja je živjela na jugu Sjedinjenih Američkih Država. Odlučila je okončati svoj život 12. srpnja 2024. uz pomoć medicinske intervencije u neprofitnoj klinici u Švicarskoj.

40 godina patnje

Imam sindrom višestruke kemijske preosjetljivosti, što znači da moje tijelo reagira na svijet oko mene na duboko bolne i nevjerojatno iscrpljujuće načine. Ne samo da parfemi i kolonjske vode izazivaju nepodnošljive respiratorne, neurološke i kožne reakcije, već i većina deterdženata, omekšivača, šampona, dezodoransa, losiona, krema za sunčanje, dima, sredstava za čišćenje u kućanstvu i mnogih drugih tvari.

Nosim se s tim 40 godina. U početku je bilo blago, ali je nastavilo eskalirati do točke u kojoj sam postala osjetljiva na gotovo sve. Ne mogu uzimati lijekove bez reakcije – čak ni one tako uobičajene kao što je ibuprofen – pa mi je vrlo teško kontrolirati bol.

Imam i fibromialgiju, još jednu bolest o kojoj mnogi ljudi ne znaju ništa, a mnogi drugi niti ne vjeruju da ona stvarno postoji. Ali postoji i vrlo je neugodna. Jedva se služim rukama, a mišići su mi slabi. Noću osjećam bolove i jako mi je teško spavati.

Moj problem s mišićima također traje već gotovo 40 godina. Prije sam bila vrlo aktivna. Dok sam bila mlađa, voljela sam se baviti sportovima poput tenisa. Odjednom, u svojim ranim 20-ima, nisam više mogla držati reket. Pokušala sam udariti loptu i nisam mogla.

Zbog oba ova stanja, nisam mogla napustiti svoj dom niti voditi išta što bi sličilo “normalnom” životu. Ne mogu više ni grliti ljude. To me posebno boli jer ja volim grliti. Volim izražavati svoju ljubav, a ne mogu. Nisam više dio svijeta.

Teško je riječima opisati bijedu koju sam pretrpjela, ali pokušala sam izvući najbolje iz svoje situacije. Godinama sam se nadala da bi liječnici mogli otkriti nešto što bi mi pružilo olakšanje, ali nikada nisu u tome uspjeli. Ne postoji ništa za nekoga poput mene tko ne može uzeti lijekove.

Dijagnoza koja je presudila

Prošlog ljeta dijagnosticiran mi je rak dojke koji je metastazirao u limfne čvorove. Rekla sam svojim liječnicima: “Ne želim nikakvo liječenje.” Znala sam da bi me podvrgavanje anesteziji za operaciju moglo ubiti, a ako ne umrem na operacijskom stolu, mogla bih završiti još bolesnija i u većoj boli nego sada. Nisam mogla podnositi kemoterapiju, koju su mi liječnici preporučili uz operaciju, tako da za mene nije bilo puta naprijed.

Poželjela sam okončati svoj život u roku od nekoliko sekundi nakon što sam saznala da imam rak dojke. “Hvala Bogu, sada mogu ići”, rekla sam sebi jer sam znala da u Sjedinjenim Američkim Državama morate imati terminalnu bolest kako biste se kvalificirali za “dostojanstvenu smrt” ili medicinsku pomoć u umiranju. Odjednom sam bila u poziciji u kojoj se konačno mogu prestati boriti i otići na miran način – ili sam barem mislila da mogu. Pomislila sam da mi je netko dao zlatnu kartu!

Moj kirurg je rekao da poštuje moj izbor, ali moja onkologinja nije prihvatila plan. Htjela je da posjetim terapeuta zbog depresije. Rekla sam joj: “Depresija koju imam je posljedica stalne patnje – to je uzrok moje depresije.” Kad sam od njezine medicinske sestre zatražila svoju dokumentaciju, rečeno mi je da moja onkologinja ne podržava moju odluku.

Ali to nije njezina odluka, nego moja.

Počela sam istraživati mogućnosti u SAD-u i otkrila ne samo da postoji puno pravne birokracije oko toga tko ispunjava uvjete (u ovom trenutku ne ispunjavam uvjete jer bih morala čekati dok moje tijelo ne pojede rak i, budući da ne mogu uzimati lijekove protiv bolova, doći doslovno do točke mučenja) nego i da bih morala uzimati lijekove za okončanje života oralno, što znam da ne mogu. Povratit ću sve što uzmem – jednostavno neće uspjeti.

Nastavila sam istraživati i pronašla neprofitnu kliniku u Švicarskoj koja daje lijekove intravenozno, prima nerezidente i ne morate imati smrtonosnu bolest da biste se kvalificirali. Srećom, imam takvu bolest i klinika me odlučila primiti.

Ispunila sam detaljnu prijavu koja je postavljala pitanja o mom stanju, mom načinu razmišljanja, čak i mom djetinjstvu i dala dokumentaciju o raku, ultrazvučne snimke koji pokazuju da se proširio na limfne čvorove i pismo mog primarnog liječnika u kojem stoji: “Liječio sam je godinama, prolazila je kroz pakao i snažno podržavam njezinu odluku.” Također sam predala povijest bolesti od djetinjstva u kojem se navode svi problemi s kojima se suočavam, od kemijske osjetljivosti preko fibromialgije do moje osjetljivosti na lijekove.

Dva mjeseca priprema

Klinika naplaćuje 10.000 dolara. Ljudi misle da je to skupo. I jest skupo, ali kad biste patili kao što ja patim, koliko biste potrošili da okončate svoje muke? Prijavila sam se početkom ožujka i javili su mi se nekoliko tjedana kasnije. Rekli su da je moj zahtjev odobren i pitali kada želim okončati svoj život. Rekla sam im da mi trebaju dva mjeseca jer imam puno toga za obaviti prije odlaska. Htjela sam otići odmah, kako bih okončala svoju bol, ali imam još nešto za obaviti i želim se oprostiti od ljudi koje volim.

Moj muž i ja izgradili smo novi dom prije godinu dana i želim mu pomoći da ga uredi prije nego što odem. Želim da to bude mjesto dobrodošlice za njegove prijatelje i njegovu sljedeću partnericu – ako i kada je nađe. To mi je jako važno. Ja sam također ta koja odrađuje svu našu papirologiju – račune i sve to – pa prolazim kroz sve to s njim kako bih se uvjerila da je sve shvatio. Ja sam uvijek dobra s takvim detaljima, a on nije, pa je to za mene velika briga. Ima toliko toga za napraviti: prepisati vlasništvo nad automobilom na njega; zatvoriti bankovne račune; sve stvari koje radite dok ste ljudsko biće koje živi život. Ali to je sada za mene gotovo.

U braku smo 20 godina. Bio mi je tako nevjerojatna podrška. Gledao me kako patim i brinuo se za mene sve ove godine i bilo mu je tako teško i ne želim mu to više. Znam da je utučen – slomljen je više puta – ali pokušava biti hrabar jer zna da je to ono što ja želim. Nikad od mene nije zatražio da to ne učinim.

On zna da je to najbolje za mene – za nas oboje. Tugovat će jer ću mu nedostajati, ali želim da ide naprijed i istinski živi. Napokon će doživjeti slobodu koju dugo nije imao i može ići gdje god želi. Napokon može jesti što god poželi. Trenutačno se kod mene može pojaviti reakcija već na njegov dah ako je pojeo nešto što mi smeta. Provoditi svaku minutu dana brinući se da bi nešto što ste učinili moglo povrijediti osobu koju volite nije način za život.

Moji prijatelji su također bili podrška. Prešutjela sam im dosta svoje patnje jer ih nisam htjela opterećivati, ali oni znaju koliko mi je teško i sretni su što će to brzo proći.

Mojoj majci je najteže od svih. Ona razumije zašto to radim, ali ne želi da odem. Ona ne želi vidjeti svoju kćer kako odlazi. Tko bi to želio? Bez obzira na to kako se osjeća, podržava me jer zna da ću biti slobodna i mirna.

Ljudima je jako teško razmišljati o smrti, pogotovo im je teško razmišljati o onima koji biraju smrt. Znam da neki ljudi vjerojatno misle: “Što ako sljedećeg utorka iznenada bude lijeka?” ili poput mog onkologa: “Samo pokušaj s liječenjem i vidi što će se dogoditi”, ali imala sam previše zdravstvenih problema koji su previše iscrpljujući i bolni. Jednostavno nemam više nikakve kvalitete života. Neće postojati čarobno rješenje za sve to. I spremna sam. Osjećam kao da sam učinila ono zbog čega sam postojala.

Vjerujem da postoji zagrobni život. Izgubila sam kćer prije nekoliko godina i jedva čekam da je opet vidim. Misao da me ona čeka s druge strane olakšala mi je sve ovo, ali nije bilo lako. Sretna sam što ću ponovo iskusiti život na najslobodniji i bezbolniji način, ali sam tužna jer ostavljam toliko toga što volim iza sebe. Također sam tužna zbog stanja u svijetu. Dio mene želi biti ovdje da pomogne, ali što mogu?

Muž me vodi u Švicarsku. Otputovat ćemo u Europu dva tjedna prije mog termina. Boravit ćemo na farmi u Toskani – već sam bila tamo i tamo mogu disati. Preslaba sam da bih putovala uokolo i razgledavala znamenitosti, ali bit će dovoljno biti okružen svom tom ljepotom i mirom. I moći ću biti tamo s njim. Bit će vremena da se povežemo i kažemo si zbogom. To mi je jako važno.

Što želim da ljudi upamte?

Puno sam razmišljala o životu otkako sam odlučila okončati svoj i mislim da se moramo međusobno podržavati da bismo iz njega izvukli maksimum, biti suosjećajni i učiniti sve što možemo da pomognemo drugima. Ne, nije to nikakva mudrost, ali to ne znači da je lako. Gledajući unatrag svojih 65 godina na ovom svijetu, vidim da je baš to ono što je stvarno važno. Nadam se da sam to postigla. Nadam se da sam napravila neku razliku.

To je dijelom razlog zbog kojeg sam htjela ispričati svoju priču. Želim da ljudi upamte da se mnogi bore s tegobama i da mi nemamo pojma kako je to biti u tuđem tijelu, umu ili položaju. Dobro bi bilo malo manje suditi, a više pomagati.

Imamo milosti prema životinjama koje pate i uspavljujemo ih. Zašto to ne možemo omogućiti i ljudima? Jednostavno ne mogu zamisliti da bismo radije gledali kako netko pati mjesecima – čak i godinama – nego da pronađe mir… Ako je to njegov izbor.

Vjerojatno se pitate kako je iščekivati dan koji si odabrao za okončanje života. Čudno je, ali i neobično utješno. Nedostajat će mi neke stvari na ovom svijetu i ljudi koje volim, ali bol mi neće nedostajati. Život je namijenjen da se živi, a ja to ne mogu. Nisam to mogla već jako dugo. Spremna sam ići kući.

(index.hr)