U AUTORSKOM tekstu za magazin The Economist, omanski ministar vanjskih poslova Badr Albusaidi upozorava da su Sjedinjene Američke Države izgubile kontrolu nad vlastitom vanjskom politikom te poziva njihove saveznike da pomognu okončati, kako ga naziva, nezakoniti rat.
Albusaidi ističe da su se u posljednjih devet mjeseci Sjedinjene Američke Države i Iran dva puta našli na pragu postizanja dogovora o najosjetljivijem pitanju koje ih dijeli, iranskom nuklearnom programu i američkim strahovima da bi mogao imati vojnu namjenu. Zbog toga, kako navodi, nije bilo iznenađenje, ali jest šok kada su 28. veljače, svega nekoliko sati nakon najkonkretnijih pregovora do tada, Izrael i SAD ponovno pokrenuli vojni udar koji je prekinuo izglede za mir.
Unatoč iranskim napadima, proziva Ameriku za izazivanje sukoba
Iranski odgovor, koji uključuje napade na ciljeve koje Teheran smatra američkima na teritoriju susjednih država, Albusaidi opisuje kao neizbježan, iako duboko žaljenja vrijedan i neprihvatljiv. Suočen s ratom koji su Izrael i SAD opisali kao pokušaj okončanja Islamske Republike, iransko vodstvo, prema njegovu mišljenju, nije imalo mnogo izbora.
Posljedice takve eskalacije najviše osjećaju države južnog dijela Perzijskog zaljeva. Zemlje koje su se oslanjale na sigurnosnu suradnju sa Sjedinjenim Američkim Državama sada tu istu suradnju doživljavaju kao izvor ranjivosti, što ugrožava njihovu sigurnost i gospodarsku budućnost.
Albusaidi upozorava da je ugrožen i razvojni model zaljevskih država, koji se oslanja na globalni sport, turizam, zrakoplovstvo i tehnologiju. Planovi za razvoj podatkovnih centara također bi mogli biti dovedeni u pitanje. Istodobno, posljedice iranskog odgovora već se osjećaju globalno, osobito kroz ozbiljne poremećaje pomorskog prometa kroz Hormuški tjesnac, što dovodi do rasta cijena energije i prijeti dubokom recesijom.
“Ulazak u rat je bio pogreška”
Prema njegovu mišljenju, najveća pogreška američke administracije bila je uopće ulazak u ovaj rat. Albusaidi naglašava da to nije američki rat i da ne postoji realan scenarij u kojem bi i Izrael i SAD ostvarili svoje ciljeve. Izraelsko vodstvo, tvrdi, otvoreno teži rušenju iranskog režima, dok američka retorika o promjeni režima možda nije jednako čvrsta.
Autor smatra da je Izrael uvjerio Bijelu kuću kako je Iran oslabljen sankcijama, unutarnjim podjelama i prethodnim napadima na nuklearna postrojenja, te da bi brza pobjeda bila moguća. No sada je, ističe, jasno da bi ostvarenje takvih ciljeva zahtijevalo dugotrajan rat i angažman američkih kopnenih snaga, što bi otvorilo novo poglavlje u dugotrajnim ratovima koje je američki predsjednik Donald Trump ranije obećao okončati.
Albusaidi postavlja ključno pitanje američkim saveznicima: što mogu učiniti kako bi pomogli izvući SAD iz ovog neželjenog sukoba? Kao prvi korak navodi potrebu za iskrenošću, priznavanjem da ni Iran ni Sjedinjene Američke Države nemaju koristi od ovog rata te da je u interesu obje strane što brži prekid neprijateljstava. Iako je takvo priznanje politički neugodno jer ukazuje na gubitak kontrole nad američkom vanjskom politikom, omanski ministar smatra da je nužno.
Poziva na nove američko-iranske pregovore
Dalje ističe da će američko vodstvo morati jasno definirati vlastite nacionalne interese, koji bi trebali uključivati zaustavljanje širenja nuklearnog oružja, sigurnost opskrbe energijom i nove investicijske prilike u regiji. Sve to, smatra, moguće je postići samo ako Iran bude u miru sa svojim susjedima.
Iako priznaje da će povratak pregovorima biti težak i za Washington i za Teheran, Albusaidi tvrdi da put izlaska iz rata vjerojatno vodi upravo kroz obnovu dijaloga.
Kao mogući poticaj za ponovno pokretanje pregovora predlaže povezivanje američko-iranskih razgovora sa širim regionalnim procesom koji bi uspostavio transparentan okvir za korištenje nuklearne energije i energetsku tranziciju. Takav pristup mogao bi, prema njegovu mišljenju, pružiti zajednički interes svim državama regije.
Zaključno, Albusaidi sugerira da bi se kroz postupne razgovore i izgradnju povjerenja moglo doći do regionalnog konsenzusa o ulozi nuklearne energije, pa čak i do sporazuma o nenapadanju. Iako je ishod takvog procesa neizvjestan, osobito u jeku rata, naglašava da je upravo to smjer u kojem bi trebalo tražiti rješenje krize.
