Lela Milosavljević podijelila duboko emotivnu priču o ljubavi, krivici i životnim izazovima
Književnica Lela Milosavljević odlučila je podijeliti s javnošću duboko emotivnu priču o osjećajima krivice, beskrajnoj ljubavi i suočavanju s životnim izazovima. Njezina priča, koja je prvotno napisana prije nekoliko godina, ponovno je postala viralna na društvenim mrežama i izazvala veliku pažnju, piše Blic.
Ova priča ne govori samo o životnim borbama, već je i posveta nezaboravnom Iliji Petroviću, koji je bio dio autoricinog života kao očuh.
„Prošlog dana je svijet izgubio jednog posebnog čovjeka – Iliju Petrovića, koji je bio dio mog života kao očuh. Dozvolite mi da podijelim s vama priču o njemu. Da posjedujem vještinu, stvorila bih njegov lik vlastitim rukama, baš onakvim kakvim sam ga samo ja poznavala. No, budući da ne mogu, pokušat ću riječima dočarati tko je on bio“, započela je Milosavljević svoju emotivnu priču.
Književnica je ispričala kako je njezina majka bila u tajnoj vezi s Ilijom dok je bila trudna, a Ilija je iznenada nestao, ostavljajući je da se suoči s obiteljskom osudom. Ova priča bila je ispunjena skrivenim tajnama, osobnim patnjama i društvenim pritiscima koji su se odražavali kroz godine.
„Kad je napokon morala priznati trudnoću, uslijedio je trenutak istine. Dvojica njezinih rođaka krenula su u potragu za njim, puni bijesa i spremni da se suoče s njim. Njihov cilj bio je natjerati ga da se oženi s ‘sramnom’ djevojkom i time ispravi svoj postupak. No, selo o kojem je govorio kao o svom domu nije ni čulo za njega. Pokušavali su ga pronaći putem firme, ali bezuspješno. Ispostavilo se da je lagao čak i o svom imenu, brišući svaki trag iza sebe“, prisjeća se autorica.
Ilija, kako Milosavljević piše, bio je vrlo povučen i nisu ga zanimale žene osim njezine majke. Zanimljivo je da je, unatoč tome što se nikada nije ženio, jedini put bio ljut kad je čuo glasine o njezinoj majci. „Ilija je bio neženja blizu četrdesete, ćutljiv i blage naravi. Nikada nije pričao o svom osobnom životu, no kad je čuo opaske o njegovoj obitelji, prvi put je pokazao ljutnju.“
Iako se suočavao s osudama okoline, Ilija je odlučio preuzeti odgovornost za svoju ‘sramotnu’ obitelj i zatražiti od svoje majke da ga podrži. „Njegova majka nije bila presretna zbog toga. Dugo je vladala šutnja, a Ilija nije želio o tome pričati, ni sa svojim prijateljima niti sa majkom“, piše autorica.
Priča se nastavlja kroz detalje o djetinjstvu autorice, koja je kao mala djevojčica voljela biti u Ilijinim rukama. Njegove velike šake koje su je podizale na ramena i igre s njom bile su nezaboravne uspomene.
Međutim, unatoč tome što je Ilija postao važan član njezine obitelji, Milosavljević piše o tome kako su njezina iskustva bila ispunjena pitanjima identiteta i potrage za pravim ocem. „Imala sam jedan period kad sam željela znati čije gene nosim. Maštala sam o tome kako će me moj pravi otac doći potražiti. Zamišljala sam kako će doći pred školu, lep, najlepši od svih očeva“, prisjeća se književnica.
Ova priča duboko je emotivna, jer Milosavljević ne samo da opisuje svoje osobno iskustvo, nego također istražuje univerzalne teme ljubavi, obiteljskih odnosa, prihvaćanja i odrastanja.
