Malo je šta dalo nadu u političke promjene kao višemjesečni studentski protesti u Srbiji, usmjereni protiv režima Aleksandra Vučića i to nakon tragedije u Novom Sadu u novembru prošle godine i stradanja čak šesnaest građana u padu nadstrešnice na Željezničkoj stanici.
Bunt koji se izrodio u dominantnoj studentskoj populaciji, odbijanje pohađanja fakulteta dok se ne raspetlja istraga i ne procesuiraju odgovorni zbog pada nadstrešnice već sedam mjeseci su nosilac nade u političke promjene u Srbiji. Sva ta dešavanja izuzetno su se pratila u svim zemljama regije, a studentska upornost i stvaranje otklona od političara i političkih narativa davali su poseban oreol buntu koji je mladost u Srbiji zakotrljala.
Vučić i njegov režim su u mjesecima iza nas pokazivali ogromnu nervozu jer studente nisu mogli povezati s politikom ili ih diskreditirati, izuzimajući jeftine teze o teorijama zavjera koje stoje iza višemjesečnih protesta u Srbiji, naglašavajući pojmove o unutrašnjem i vanjskom neprijatelju, izdajnicima, stranim službama i tako dalje.
Studentski pritisak u Srbiji neminovno je doprinio određenim smjenama u Vladi Srbije, ali je još uvijek daleko od promjene kakva se očekuje. Kulminacija studentskog okupljanja na ulicama Srbije dogodila se 15. marta na skupu koji je ocijenjen kao najveći u historiji Srbiji. Od tada protesti su nastavili da žive simboličnim i manjim aktivnostima, da bi se u sobotu 28. juna, na Vidovdan održali novi veliki protesti.
Zašto su protesti na Vidovdan drugačiji od prethodnih
No, minuli skup u Beogradu prilično se razlikuje od ranijih, jer je odaslao poruke koje ranije nisu bile svojstvene onome što su studenti pokrenuli. Vidovdanski skup znatno je skrenuo udesno, dajući pažnju i prostor ličnostima koje su mahom naglašavale sve one teze, pamflete i poruke na kojima počiva nacionalistička Srbija još od 1990-ih godina.
Studentski protesti su kupili simpatije širom regije jer su slali poruke o promjenama koje dolaze odozdo, iz naroda ili su barem tako izgledali. Studenti su se “čuvali” tako što nisu promovisali predstavnike i izlagali ih nesumnjivom političkom pritisku. Sve je ličilo na sjajno osmišljen bunt koji prijeti svemu onome što je režim Aleksandra Vučića personifikovao kroz posljednjih nešto duže od decenije.
No, vidovdanske poruke sa protesta jako su se razlikovale od svega do sada. Dominirala je već viđena i ispričana priča o elementima na kojima dobrim dijelom počiva i koju iskorištava srpska nacionalistička politika, zasnovana na mitologiji Kosovskog boja, zatim atentata Gavrila Principa na austrijskog prijestolonasljednika Franza Ferdinanda, Prvog svjetskog rata do naglašavanja kako je Kosovo neodvojivi dio Srbije.
Republika Srpska, Srbi van Srbije…
Posebno su na subotnjim protestima do izražaja došli govori studenta Nikole Marčetića, čiji je ton, energija i izrečeno dominantno podsjetilo na nacionalistički narativ, posebno kada je u pitanju vanjska politika Srbije. Nabrajao je tako Marčetić i opisivao detalje Kosovskog boja, opisivao čador (šator) sultana Murata, naglašavajući kako je knez Lazar sveti, završavajući s Milošom Obilićem.
Studentske proteste udesno su u velikoj mjeri okrenuli i profesor Filozofskog fakulteta Milo Lompar, koji je svoj govor mogao održati i u Vučićevom ili Šešeljevom taboru, a da mu se jednako jako aplaudira, možda i jače.
“Neće vam se obratiti samo čovjek, niti univerzitetski profesor, ni historičar književnosti, već čuvar srpske nacionalne svijesti i srpske duše. Njegove riječi su kao mač, one sijeku zablude vremena u kojem mi živimo”, glasila je najava voditeljice pred obraćanje Lompara.
A on je pored priče o Kosovu kao dijelu Srbije govorio o slobodi srpskog naroda u regiji, o odbrani suverenosti bh. entiteta Republike Srpske te o Srbima i njihovom statusu u Sjevernoj Makedoniji, Crnoj Gori i Hrvatskoj.
Pozivajući se na knjigu Miloša Đurića “Vidovdanska etika”, Lompar je na studentskom protestu na Slaviji ocijenio da su u toj etici simbolički spletena tri značenja – Lazarev izbor, Vukova izdaja i Obilićev podvig.
Te tri stvari prate srpsku historiju i svakog puta se pojavljuju u njoj sa neočekivanom snagom, naglasio je on i poručio da je opredjeljenje građana takvo da vidovdanska etika nije sjećanje na poraz, već i poziv na podvig, na Obilićev podvig, prenosi Danas dio govora profesora Lompara.
Lompar je inače prije nekoliko dana u Beogradu promovisao knjigu pjesama ratnog zločinca Radovana Karadžića u izdanju Srpske književne zadruge.
Ili studenti ne znaju šta žele, ili su shvatili da za uspjeh, bilo kakav moraju promovirati nacionalnu priču, koja ničim ne odudara od politike Aleksandra Vučića ili su jednostavno izgubljeni. U svakom slučaju poruke sa vidovdanskih protesta ne liče na početak studentskog bunta, a to koristi samo aktuelnom režimu i guši nadu u promjene.
(klix.ba)
