Kada prosječan čitatelj zapadnih medija danas čita o Iranu, pred očima mu se najčešće stvara ista slika: masa fanatičnih ljudi na ulicama Teherana koji pale američke zastave i uzvikuju “Smrt Americi”, koju predvode muškarci u crnim odorama.
Narativ koji se već decenijama servira svjetskoj javnosti sugeriše da je neprijateljstvo Irana prema Sjedinjenim Američkim Državama iracionalno, isključivo vjerski motivisano i ukorijenjeno u nekoj dubokoj, civilizacijskoj mržnji prema “zapadnim vrijednostima”, demokratiji i slobodi.
Međutim, historijska istina je daleko kompleksnija, i za Washington, znatno neugodnija. Sukob na relaciji Teheran – Washington nije počeo 1979. godine Islamskom revolucijom, niti je njegov korijen u teološkim razlikama između islama i kršćanstva.
Da bismo razumjeli zašto su ove dvije nacije u ratu, potrebno je otići dalje u historiju. Prava priča o američko-iranskom neprijateljstvu je priča o nafti, imperijalizmu, prevratima koje je orkestrirala CIA i decenijama sistemskog gušenja iranskog suvereniteta.
Istočni grijeh: Kako je CIA ubila iransku demokratiju (1953)
Sve je počelo mnogo prije ajatolaha Homeinija. Početkom 1950-ih, Iran je bio na pragu da postane moderna, sekularna demokratija. Na čelu vlade bio je Mohammad Mosaddegh, izuzetno popularan demokratski izabran premijer. Mosaddegh nije bio vjerski motivisan; bio je sekularni nacionalista, obrazovan na Zapadu, čiji je jedini “grijeh” bio taj što je vjerovao da bogatstvo Irana pripada iranskom narodu.
U to vrijeme, iranskom naftom je gospodarila Anglo-iranska naftna kompanija (AIOC), preteča današnjeg giganta British Petroleuma (BP). Britanci su izvlačili ogromno bogatstvo iz iranskog tla, dok su iranskim radnicima ostajale mrvice, a država živjela u siromaštvu. Mosaddegh je 1951. godine povukao potez koji će mu zapečatiti sudbinu: nacionalizovao je iransku naftnu industriju.
London je bio bijesan. Nakon neuspješnih embarga i prijetnji, Britanci su se obratili svojim saveznicima u Washingtonu. Iako je administracija Harryja Trumana isprva oklijevala, dolaskom Dwighta Eisenhowera u Bijelu kuću stvari se mijenjaju. Prikazujući Mosaddegha kao potencijalnog komunističkog simpatizera (što je bio omiljeni izgovor Hladnog rata), Washington daje zeleno svjetlo za akciju.
U augustu 1953. godine, američka obavještajna agencija CIA, u saradnji sa britanskim MI6, pokreće zloglasnu Operaciju Ajax. Kroz potkupljivanje novinara, plaćanje uličnih bandi da izazovu haos i korumpiranje vojnih oficira, CIA je uspjela srušiti demokratski izabranu vladu. Mosaddegh je uhapšen i stavljen u kućni pritvor do kraja života, a na vlast je apsolutistički vraćen šah Mohammad Reza Pahlavi.
Ovaj trenutak je “istočni grijeh” američko-iranskih odnosa. Sjedinjene Države, zemlja koja se svijetu predstavljala kao svjetionik demokratije, hladnokrvno je zadavila iransku demokratiju u povoju, isključivo radi korporativnih profita i geopolitičke kontrole. Iranski narod to nikada nije zaboravio.
Zlatno doba i najveća historijska ironija: Kako je Amerika pokrenula iranski nuklearni program
Nakon svrgavanja demokratski izabranog premijera Mosaddegha 1953. godine, uslijedilo je razdoblje koje se u Washingtonu smatralo “zlatnim dobom” američko-iranskih odnosa. Šah Mohammad Reza Pahlavi, svjestan da svoju krunu duguje CIA-i, širom je otvorio vrata američkom kapitalu, vojsci i političkom uticaju. Iran je preko noći postao najvažniji saveznik SAD-a na Bliskom istoku, “policajac Zaljeva” zadužen za čuvanje zapadnih interesa i blokiranje sovjetskog uticaja.
U godinama koje su uslijedile, odnosi su bili, iz perspektive američke administracije, besprijekorni. Vojna i ekonomska saradnja je cvjetala. Šah je naftnim dolarima kupovao najmodernije američko oružje u nezamislivim količinama (Iran je bio jedina zemlja kojoj je SAD prodao svoje tada najnaprednije borbene avione F-14 Tomcat), dok su američke korporacije dobijale najunosnije ugovore za modernizaciju iranske infrastrukture.
Ipak, najveća i najmračnija historijska ironija ovog perioda leži u onome zbog čega su dvije zemlje danas u ratu: iranski nuklearni program.
Nuklearni program zbog kojeg Zapad danas Iranu nameće drakonske sankcije nije počeo u tajnim podzemnim bunkerima pod komandom ajatolaha. Njega je direktno inicirao, finansirao i tehnološki opremio Washington. U sklopu američkog programa “Atomi za mir” (Atoms for Peace) koji je pokrenuo predsjednik Dwight Eisenhower, SAD su 1957. godine potpisale civilni nuklearni sporazum sa Iranom.
Deset godina kasnije, 1967. godine, Sjedinjene Države su Teheranu isporučile prvi nuklearni reaktor (Tehran Research Reactor, TRR) snage 5 megavata. Šokantna činjenica za današnje pojmove jeste da je Amerika tada Iranu isporučila i visokoobogaćeni uranij (oružanog nivoa) potreban za njegovo pokretanje. Američki univerziteti, poput prestižnog MIT-a, dobili su zadatak da godinama školuju i obučavaju prve generacije iranskih nuklearnih fizičara i inženjera. Uz svesrdnu podršku američkih, francuskih i njemačkih kompanija, Šah je do kraja 70-ih planirao izgraditi čak 23 nuklearne elektrane.
Za Washington tada apsolutno nije postojao strah od “nuklearnog Irana”, naprotiv, oni su ga gradili. Ova historijska epizoda savršeno ilustruje srž problema: za Sjedinjene Američke Države problem nikada nije bila sama iranska nuklearna tehnologija, moć ili sposobnost bogaćenja uranija. Problem je isključivo pitanje ko tom tehnologijom upravlja i da li vlast u Teheranu prima naredbe iz Washingtona. Dok god je Iran bio američka ispostava, nuklearni reaktori su bili tretirani kao “darovi prijateljstva”.
Doba Šaha: Američki diktator i teror SAVAK-a
Nakon državnog udara 1953. godine, šah Pahlavi je vladao Iranom više od dvije decenije uz svesrdnu političku, finansijsku i vojnu podršku Washingtona. Za Ameriku, Šah je bio idealan saveznik: pouzdan čuvar naftnih polja, kupac milijardi dolara vrijednog američkog oružja i bedem protiv sovjetskog uticaja na Bliskom istoku.
Ali za iranski narod, Šahova vladavina bila je noćna mora. Kako bi održao apsolutnu vlast, Šah je, uz direktnu pomoć CIA-e i izraelskog Mossada, osnovao zloglasnu tajnu policiju SAVAK. SAVAK je postao sinonim za brutalnost. Hiljade političkih disidenata, studenata, ljevičara, ali i religijskih vođa, bilo je hapšeno, mučeno najstrašnijim metodama i ubijano.
Dok su američki predsjednici u Bijeloj kući nazdravljali sa Šahom nazivajući Iran “ostrvom stabilnosti”, ispod površine je ključao bijes. Ekonomska nejednakost je rasla; elita bliska dvoru se bogatila na nafti, dok je većina stanovništva živjela u bijedi. U očima prosječnog Iranca, Sjedinjene Američke Države nisu bile simbol slobode, već glavni sponzor diktatora koji ih tlači. Zapadizacija koju je Šah forsirao doživljavana je kao nasilni kulturni imperijalizam, a ne kao prirodni napredak.
Opsada ambasade: Racionalan strah ili terorizam?
Kada je 1979. godine Islamska revolucija konačno pomela Šahov režim, eksplodirala je decenijama nakupljana antiamerička frustracija. Iako je revolucija počela kao široka koalicija studenata, komunista, liberala i islamista, ajatolah Ruholah Homeini je, zahvaljujući organizaciji i harizmi, preuzeo kontrolu i uspostavio teokratski sistem vlasti.
Ključni trenutak koji je zacementirao američko-iransko neprijateljstvo bila je talačka kriza, kada su iranski studenti upali u američku ambasadu u Teheranu i uzeli 52 američka diplomata za taoce, držeći ih 444 dana. Zapadni mediji su ovo s pravom osudili kao kršenje međunarodnog prava, ali su rijetko objašnjavali zašto se to desilo.
