Ivan se vraćao iscrpljen s posla. Samo je želio da se ispruži u krevetu i zaspi. Radio je težak posao u rudniku, a nakon izlaska iz zatvora nije imao mnogo opcija za zaposlenje. Ipak, imao je sreće što su ga primili u iznajmljenu kuću s grupom radnika na smjeni. U njegovoj situaciji mogao se nadati samo baraci pored rudnika.
Kako bi skratio put, skrenuo je kroz park. Na klupi ispred sebe ugledao je veliki zamotuljak. Kada je prišao bliže, zatekao je bebu umotanu u tkaninu ili deku. Ivan je bio u dubokoj dilemi. Tijelo mu je tražilo san, ali duša mu je drhtala na pomisao da je beba možda satima ležala vani kasno u jesen. S obzirom na svoju prošlost, oprez mu je govorio da se ne miješa u ovu situaciju. Ipak, odlučio je da pomogne.
Nije mogao odvesti bebu u kuću gdje je živjelo 15 muškaraca, pa ju je odnio do obližnjeg dvokatnog dječijeg doma. Objasnio je situaciju osoblju. Bila je to djevojčica. Sestra koja ju je primila predložila je: „Pošto nema poruke od majke, hajde da je nazovemo Irina Ivanovna.“ Ivan se nasmijao: „Neka bude tako.”
Od tog trenutka, Ivan je često razmišljao o svom životu. Nije imao porodicu, ali želio je toplinu i dom. Redovno je zvao dječiji dom da pita za Irinu, a kada je porasla, posjećivao ju je s poklonima. Na svakoj posjeti, Irina mu je crtala crteže s porodicom – mama, tata i ona.
Nova radnica u domu, Svetlana, primijetila je Ivanovu pažnju prema Irini. I sama je bila bivša štićenica doma i razumjela koliko je djetetu potrebna porodica. Znala je da samac teško može dobiti starateljstvo nad djetetom, pa je odlučila da pomogne. Ivan je već 10 godina posjećivao djevojčicu, a 5 godina otplaćivao stan na kredit. Plata mu je porasla otkako je postao majstor u rudniku, ali bez porodice situacija je djelovala bezizlazno.
Svetlana i Ivan su razgovarali iskreno i shvatili da se dovoljno dobro slažu da ozvaniče vezu. Odlučili su da ostvare Irininu želju – uredili su sobu i potpisali potrebne papire. Kada su došli u dom po Irinu, ona se bacila Ivanu oko vrata, a zatim zagrlila Svetlanu.
Ivan joj je tiho rekao: „Irina, spremi svoje stvari. Idemo kući. Čekamo te.“ Njena najveća želja postala je stvarnost – nakon 10 godina dobila je pravu porodicu.
Da li su Ivan i Svetlana ostali zajedno, priča ne otkriva. Ali vjerovatno jesu, jer ih je spojila radost dobrote i sreća koju su poklonili maloj djevojčici. Ovakve priče podsjećaju da svijet nije siromašan ljudima s dobrim srcem, spremnim na velika djela.
