Mate Gelić iz sela Janjac kraj Zenice u mladosti je bio optužen da je htio ubiti Josipa Broza Tita, pa je zbog toga završio u ozloglašenom logoru na Golom otoku. Nije bio čak ni punoljetan kada se našao iza rešetaka, ali i tako mlad pokazao je veliku neustrašivost. Bio je riješen da se dočepa slobode, prkosio je bez straha, a njegova priča pokazuje da sreća zaista prati hrabre.
“Ne bih ti ja, jarane, nikad pobjegao da nije bilo kaprica. Inata! Glava luda, a ja mlad i jak ko bik. Izašao bio nov zakon da se može i s robije na godišnji, po deset-petnaest dana. Pisao ja tati da mi pošalje odijelo i pare za put. On prodao kravu. Stiže paket i ja pitam onog Nenada, komandira, mogu li ja sad ići? Kaže, ne može. Zašto ne može? Nisi, kaže, dobar. Kako nisam, po pet normi sam gonio u radionici, udarnički radio, subotom po pet kutija cigara nagrade dobijao! Čim stigneš u zatvor, stave te u grupu ‘b’. Ako se ne popraviš, padaš u grupu ‘c’, ako si bolji, prelaziš u ‘a’. Onda ti slijedi i godišnji. Ja vazda ostao ‘b'” – započeo je svoju ispovijest Mate.
Komandir mu je rekao da će ići kući tek sljedeće godine.
“Rekao sam, ja imam da odležim taman toliko, pa ću kući svakako. Kaže, džaba ti je. Rekoh, je li tako? Kaže, jest! Rekoh, ja ću ti onda pobjeći. Kaže, tvoje je da bježiš, a naše da te hvatamo. Upravnik je bio Rade Radović, Crnogorac, većinom su i bili Crnogorci. Ljudina čovjek! A taj komandir Nenad – đubre. Meni tata kravu prodao, kašike mlijeka u kući nema, jarane, ja ću kući, pa kud puklo. U Zenici je Tito trebao biti ubijen. Jest, kako nije, 1958. trebala je biti izvedena diverzija na onom gazimetru velikom, gdje se tankuje visokopećni plin. I za željezaru i za čitav grad. Da je to grunulo, ne bi do Sarajeva živa ptica ostala. Zarobili su odmah Slavka Miletića i cijelu grupu. Ja sam se s njima malo družio u hrvatskom domu, Kralj Tomislav se zvao, kao hrvatska mladež, ali nisam ništa uradio. Džaba, osude mene na tri i pol godine. Još punoljetan nisam bio, malo manje od 18 imao. Prvo sam bio u Foči tri i pol mjeseca, pa nazad u Zenicu, u ‘Staklaru’, još 21 dan. To je zatvor u zatvoru, tu šalju najgore”, priča on za Slobodnu Dalmaciju.
I jednog dana pokupe njih 70 iz Zenice pa za Rijeku i Goli otok.
“Slavko je odrobio u Zenici, tko zna koliko godina. Kasnije je vozio FAP-a. Kažu da je Tito za njega govorio, takvi nama trebaju, takav sam i ja bio onih godina, revolucionar… Imao sam ja, jarane, i sreće u svemu. Posjete su bile, trideseti srpanj 1960. Ja slagao stražaru. Gdje ćeš? Rekoh, posjeta mi došla. Kaže, nije na popisu. Rekoh, jest, sad mi javiše odozdo da ipak dođoše. Hajde, kaže, a ja pravo u pristanište.
Skupilo se onog svijeta, 3.600 nas je bilo na otoku, nekom došao ovaj, nekom onaj. Iz čitave Jugoslavije. I brodova je bilo koliko hoćeš: vojni, teretni, civilni. Tu je i upravnikov čamac, onaj gliser veliki, nedavno kod nas u radionici bio na opravci. Mi ga lakirali. Svezan za onaj panj kameni, a konopac kao ruka debeo. Ja se naslonim, kao nešto pušim cigaru, pa perorez iz džepa izvadim i kad se onaj štrik zategne, ja zarežem. Jednom, zareži drugi put… Bravari, bolan, sve naprave, majstori su to, što je njima jedan perorez”, priča on.
Bježao sam 12 dana
U jednom trenutku pukne onaj konopac i val odnese čamac.
“Kuku meni, propade mi šansa, ali ga opet vrati onaj drugi val i ja uskočim na glavu! Pritisnem taster, gurnem onu ručku, a znao sam to sa opravke, kad se prope onaj čamac, jarane, mene baci dolje, umalo u nesvijest nisam pao. Kažu da su i pucali za mnom, samo što ja to nisam čuo. Ja brzo preko onog kanala, pa čamcu isključim gorivo zadnjih sto, dvjesto metara, da u obalu ne udarim. A onda plivaj uzbrdo, ima ona magistrala, pa preko nje. Gore, u Velebit! Vidim ja odozgo, već je milicija stigla iz Jablanca.
Blokirali kombijem magistralu, ugledali gliser i misle, dobro je, eno njega u čamcu… Jebiga, više sam ja i pozaboravljao kako su se zvale sve one planine i sela, ali neću nikad zaboraviti da sam bježao kući 12 dana i 12 noći. Ako je brdo, ja ga pregazim, ako je rijeka, ja je preplivam. Izašao gore na Alan, pa ću u selo, Pazarište se zove. Najgore je što si žedan, ljetno je vrijeme, upalilo, pa sam u planini po rupama jeo i onog starog snijega. Naletim na trojicu seljaka. Vučjak s njima, ovoliki. Rekoh, ljudi, ja sam pobjegao s Golog otoka, tako je i tako.
Ako me uhvate – ubit će me. Nije, seljak miliciju ni tada volio i daju ti oni meni luka i slanine, pa ja sav sretan teram kroz noć…”
Priča se nastavlja o njegovim pokušajima da se sakrije, ali i ponovnom povratku na Goli otok, gdje su ga čekale batine i izolacija.
(blic.rs)
