Rekao mi je da kažem mami da je bio hrabar i da se nije patio. Hasan je s Hasibom uspio preživjeti i najtežu zasjedu na Kameničkom brdu.
Pune tri decenije Hasan Hasanović se budi i kreće na počinak s posljednjim riječima brata Hasiba, čije je tijelo šumskim bespućima nosio više od 20 kilometara do slobodne teritorije. Ponosan je što ga ni mrtva nije ostavio, nakon što je majci obećao da će paziti na braću.
U koloni koja je krenula u proboj u julu 1995. Hasan je s Hasibom uspio preživjeti i najtežu zasjedu na Kameničkom brdu, gdje je ubijeno više od 1.300 ljudi. Sjeća se da se zemlja, pomiješana s ljudskom krvi, bila pretvorila u blato. Stigli su do Križevačkih njiva gdje su nakon tri sata ujutro nagazili na mine. Tri mladića su poginula na licu mjesta, a Hasib je teško ranjen.
Željan zraka
– Živio je devet i po sati poslije ranjavanja. S njegovim zadnjim riječima do danas se ujutro budim, a navečer liježem. Kad sam ga spustio na krilo, držeći me za ruku i gledajući me u oči, prvo mi je rekao da mu je žao što neće dugo vidjeti moga sina, koji je tada imao 16 mjeseci. Brat Hasib je bio osoba koja je, prema tradiciji, mog sina Harisa prva spustila u kolijevku. Jako ga je volio. A onda je duboko uzdahnuo, stisnuo zube, kao da je bio željan zraka, rekao mi je da kažem mami da je bio hrabar i da se nije patio. Ta rečenica i njegov pogled prate me cijeli život. Nekad znam i dobro zaplakati – kaže za “Dnevni avaz” Hasan Hasanović.
Dr. Ilijaz Pilav mu je rekao da ni u najsavremenijoj bolnici ne bi preživio, znao je to i sam jer je nakon eksplozije mine, tražeći ga u mraku, ruku stavio u njegov stomak iz kojeg su virila crijeva. Hasan se usput nije obazirao na upozorenja sapatnika iz kolone da ostavi bratovo tijelo, da će poginuti i on.
– Kad su naišle moje komšije Sead, Refik i Vekas i kad su vidjeli da sam tvrdoglavo odlučio da neću brata ostaviti pa makar ne izašao ni ja, jer obećao sam majci, rekli su mi uglas – po cijenu života nećemo ostaviti ni tebe, ni brata. Ta rečenica mi je nešto veliko. Allahu dugujem dušu, a tim ljudima život i kad bi mi danas tražili da im doniram srce, bez razmišljanja bih im ga dao – kaže Hasan.
Brat Hajro koračao je negdje na začelju kolone. Ubijen je na Buljimu, a identificiran 2009. godine, 40 kilometara dalje. Njegove kosti pronađene su u grobnicama Snagovo 1 i Snagovo 4. Samo 2009. godine Hasan nije učestvovao u Maršu mira. Te godine je iz Tuzle, gdje je prvobitno bio ukopan, reekshumirao brata Hasiba i s Hajrom ga ukopao u Memorijalnom centru u Potočarima. Te godine dženazu je klanjao i daidži, amidži, tetiću…
– Svaka dženaza dešava se da nekog od mojih najbližih ukopam. Ove godine prvi put nemam nikog – dodaje Hasan.
Svoje svjedočenje pretočio je u knjigu “Srebrenica: Zaboraviti ne smijem – halaliti neću”. Kaže da je to njegova lična poruka nakon genocida, jer kako halaliti 72 člana porodice i šire familije koji su ubijeni tokom opsade Srebrenice i genocida 1995. godine?!
Isti plan
– Nena Safija je bila najstarija, 78 godina, a od daidže kćerka ubijena je dok je imala samo 23 mjeseca. Nekad se i sam pitam kako srce izdrži. Za sve nas u Srebrenici imali su isti plan – pobiti da niko ne preživi, ali Allah određuje. Ostalo nas je – kaže Hasanović.
Borba za pravdu ne prestaje. Oslobađajuću presudu komandantu Drinskog korpusa VRS Milenku Živanoviću pred sudom u Beogradu, doživljava kao namjerno sipanje soli na ranu preživjelima.
– Svi koji su na bilo koji način bili upleteni u bilo šta oko Srebrenice trebaju biti osuđeni, pa makar i na neku najmanju kaznu. Mnogi ne znaju da je u Srebrenici, prije 1995., ubijeno 2.500 – 3.000 ljudi, koji su ukopani u mjesna, seoska mezarja. Moj otac Sejfo je 25. juna 1993. umro od gladi. Imao je 44 godine. U tom periodu od gladi je u Srebrenici umrlo mnogo ljudi. Mislim da nema strašnije smrti. Jednostavno čovjek dođe u fazu da i kad mu doneseš on više ne može da jede. Moja nena imala je 78 godina. Ubijena je granatom s djevojčicom Senadom koja je imala 13 godina. Njihova imena nisu među žrtvama genocida – pojašnjava Hasanović.
Bazeni sa sumpornom kiselinom
Nekoliko mjeseci pred godišnjicu genocida proživljava nova iskušenja. Njegova sestra je bolesna, supruga se oporavlja od moždanog udara, preminuo je zet Emir, ali i Hasanov daidža, posljednji muški rod kojeg je imao, čovjek koji je prošao srbijanske logore Šljivovica i Sremska Mitrovica, protjeran u Finsku, gdje je umro, pa mu ni na dženazu nije mogao otići.
– Ali sve je ovo sitno kad se Srebrenica uzme u obzir. 8.372 nije samo broj, to su ljudi, to su 8.372 neispričane sudbine. Trideset godina poslije još više od 1.000 njih fali. Bojim se da nisu završili u Fabrici akumulatora, u bazenima sa sumpornom kiselinom. Ako budu, njihovi posmrtni ostaci više ne postoje. A i ako postoje, oni koji znaju gdje su neće da kažu – dodaje Hasan Hasanović.
(avaz.ba)
